Stanovnici Gaze opisuju raseljavanje kao „dio pakla“. Kako onda izgleda život osobe zarobljene između svakodnevne prijetnje smrću pod genocidnom paljbom, prisilnim raseljavanjem i sistematskim izgladnjivanjem?
Roditelji su prisiljeni nositi svoju djecu i bližnje, bježeći s njima od jedne smrti u drugu, vukući za sobom ostatke hrane i nešto osnovnih potrepština, kako bi pokušali početi „život“ pod dotrajalim šatorima rastrganim u nemilosrdnim izraelskim zračnim napadima.
Ipak, ne pišem o tragediji drugih. Umjesto toga, pričam svoju vlastitu priču. Priču o patnji koju sam proživio u svim njenim detaljima, priču o raseljavanju koje svakodnevno doživljavam i o borbi za preživljivanjem.
Otkrit ću vam trenutke kada mi je smrt bila bliža od nade, svoje očajničke pokušaje da osiguram komad hljeba ili gutljaj vode svojoj djeci, usred neprekidnog krvoprolića. Nadam se da će moje riječi uspjeti prenijeti barem djelić teške stvarnosti koja nas mori ovdje u Gazi.
Putovanje u pakao
Patnja ne prestaje napuštanjem doma, jer tad kreće potraga za skloništem u skučenom ostatku Gaze. Palestincima je ostalo tek 20-ak posto teritorije, nakon što je okupacija silom i prolijevanjem krvi okupirala većinu Pojasa Gaze.
Potraga za vodom i hranom je druga, još surovija bitka. Od marta ove godine, Izrael sistematski sprječava da pomoć stigne do stanovnika Gaze kroz mehanizam koji je osmislila Humanitarna fondacija za Gazu, a koju podržavaju Sjedinjene Američke Države. Pokušaji da se dođe do osnovnih životnih potrepština pretvorili su se u zamke smrti, koje su odnijele živote više od 500 ljudi i ostavile hiljade ranjenih, prema izvještajima organizacija za ljudska prava.
Glad nas tjera da svojevoljno hodamo prema zonama smrti. Pješačimo kilometrima pod žarkim suncem, kroz područja koja je okupacija proglasila „opasnim borbenim zonama“, prolazeći ulicama i naseljima sravnjenim sa zemljom.
A kada se približimo područjima za distribuciju pomoći, nailazimo na bande razbojnika koje, o čemu svjedoče i izvještaji brojnih medija, djeluju po naređenjima izraelskih obavještajnih oficira. Ove bande otimaju teret iz kamiona koje je okupacija bila prisiljena dovesti u Gazu samo iz uskih političkih interesa.
Bolno je iskustvo bespomoćno stajati pred drskošću naoružanih bandita i lopova, dok okupacijski dronovi lete nisko iznad glava hiljada gladnih ljudi koji očajnički traže vreću brašna ili neke druge namirnice, jer su prisiljeni da ih kupuju po sramotno visokim cijenama. Vreća brašna koju lopovi prisvoje sada košta 800 šekela (više od 200 dolara).
Lutao sam od ulice do ulice, iz sokaka u sokak, zajedno sa svojim sinom koji je insistirao da pođe sa mnom kako bi mi pomogao nositi bilo šta od hrane što uspijem pronaći, bez obzira koliko to koštalo, i da me goloruk brani od bandita i razbojnika od kojih niko nije pošteđen – ni djeca, ni žene, ni starije osobe.
Dok su iznad mene brujali okupacijski dronovi, a oko mene fijukali meci, iz pušaka okupatora i iz oružja bandita, čije prijetnje i napadi ne prestaju, probijao sam se od kružnog toka Tahlia, stigao do područja Sheikh Nasser i ušao u Bani Suhaila. Sva ta područja označena su kao „opasne borbene zone“. Međutim, vratio sam se praznih ruku jer nisam mogao platiti bezobrazno visoke cijene, kao ni većina stanovnika Gaze koji danas dijele istu bolnu sudbinu.
Bolna ironija leži u tome što su razbojnici upravo ove opasne borbene zone pretvorili u uporišta svojih pljačkaških aktivnosti i mjesta za skladištenje ukradenog brašna i pomoći koju dopremaju međunarodne humanitarne organizacije. Na taj način su zalihe hrane postale njihova privatna svojina, pod zaštitom same okupacije.
Vratio sam se svojoj izgladnjeloj djeci praznih ruku nakon dugih sati potrage. Nisam im uspio donijeti ništa od hrane, pa su proveli još jednu noć boreći se s glađu, bombardiranjem i teškim teretom prisilnog raseljavanja.
‘Imate li brašna za prodaju?’
Čuo sam od ljudi da su cijene hrane na jugozapadu Khan Younisa, na području Al-Iqlimiya i Al-Shakoush, još uvijek relativno prihvatljive, zahvaljujući određenoj američkoj pomoći. Krenuo sam pješice, više od tri kilometra, ponovno tražeći nešto hrane za svoju gladnu djecu. Svakom prolazniku postavljao sam isto pitanje: „Imate li brašna za prodaju?“ Tražio sam bilo kakvu nadu, sve dok nisam stigao blizu linija razgraničenja, gdje su izraelski tenkovi granatirali područja sjeverno i zapadno od Rafaha.
Bio sam prisiljen kretati se s jednog područja na drugo, u nadi da ću uspjeti pronaći brašno. S nestrpljenjem sam iščekivao vijesti o otvaranju centra za distribuciju pomoći Morag u večernjim satima. Iako su ta putovanja uvijek praćena masakrima koje izraelske okupacijske snage i plaćenici stranih sigurnosnih kompanija čine nad ljudima koji traže pomoć, samo to iskustvo teško je opisati drugačije nego kao zastrašujuće.
Uputio sam se prema ulici Al-Maslakh, poznatoj i kao ulica Al-Tina, koja povezuje južni Khan Younis s područjem gradskog groblja i proteže se do ulice Morag, koja odvaja Khan Younis od Rafaha.
Prizor koji se ukazao preda mnom bio je šokantan u svakom pogledu: deseci hiljada izgladnjelih ljudi svih dobnih skupina – djeca, žene, mladići, starci. Neki su u rukama držali noževe, drugi prazne vreće.
Stigao sam do zone u koju je zabranjen ulazak, gdje su se deseci hiljada ljudi okupili pod užarenim suncem. Dva okupacijska drona kružila su iznad mase. Dio okupljenih ljudi pomjerio se prema jugu nekoliko metara. Odjednom sam ugledao hiljade ljudi kako trče u svim pravcima, neki su legli na tlo, a drugi su se pokušavali skloniti iza nasipa od zemlje.
Čuo sam fijuke tenkovskih granata. Jedna je pala na svega nekoliko metara od izgladnjele gomile, a zatim druga, pa treća. Ugledao sam tenk, oklopni transporter i nekoliko Hummer džipova izraelske vojske kako se kreću prema uzvišenju udaljenom 500-ak metara. Tada su počeli pucati na svakoga ko se pomakne. Vidio sam djecu pogođenu hicima snajperista, koji su se pozicionirali na zemljanim nasipima. Ostali smo u zaklonu gotovo dva sata, a zviždanje metaka i granata se nastavljalo.
Neposredno prije 17:00 sati, deseci ljudi počeli su mahati svojim praznim bijelim vrećama, ali tenk i vojnici nisu prestajali pucati. Shvatio sam da je krenula jurnjava prema centru za pomoć, pa sam pojurio s desecima hiljada ljudi (procjenjujem da ih je bilo najmanje 100.000). Sudarao sam se s drugima, spoticao o kamenje, ruševine kuća ili tijela onih koji su iscrpljeni pali. Obavio me gusti oblak blatne prašine, nisam mogao disati, počeo sam se gušiti, pa sam se zaustavio da uhvatim dah.
Okupacijski tenk i vojnici nastavili su pucati na masu ljudi koji su bespomoćno trčali određenim „stazama smrti“. Bili su primorani pretrčati udaljenosti od tri do pet kilometara kroz razorene ulice okružene visokom bodljikavom žicom i snajperistima.
Dronovi su ispaljivali bombe i metke, stvarajući krvavu i okrutnu scenu u uskom prostoru, ne većem od 200 kvadratnih metara, gdje su bile bačene na desetine kutija s pomoći. Okolo su bile osmatračnice, a iz mitraljeza su se čuli rafali. Među prisutnim plaćenicima, jedan je nosio istaknutu američku zastavu na svojim prsima, dok je drugi nosio kacigu i megafon, govoreći arapskim dijalektom koji nije palestinski. U međuvremenu, deseci hiljada ljudi borili su se da dohvate šaku leće, riže ili konzervu s ostacima hrane.
Usred svega toga, djeca, žene i stariji, koji nisu mogli doći ni do ostataka kartonskih kutija i drva koje bi iskoristili kao gorivo, skupljali su rukama brašno rasuto po blatnjavoj zemlji i kamenju, kao i zrna leće i riže.
Prizor je bio surov, ispunjen tegobom, frustracijom i očajem. Ništa slično tome nisam doživio u svome životu, iako mi je 55 godina.
Uprkos tome, tokom cijelog putovanja natrag s mjesta smrti i poniženja, mjesta koje nazivaju punktovima za distribuciju američke pomoći, pokušavao sam pronaći nekog od koga bih mogao kupiti brašno i rižu za svoju izgladnjelu djecu. Sretao sam veliki broj onih koji su uspjeli doći do pomoći, uglavnom mladića koji su prvi stigli i odnijeli koliko god su mogli ponijeti.
Na kraju sam se vratio svojoj porodici sa samo dva kilograma brašna. I to sam jedva uspio nabaviti od jedne osobe koja mi je pristala prodati brašno po izrazito visokoj cijeni, zloupotrebljavajući moju očajnu potrebu.
Prizor desetaka hiljada ljudi obavijenih dimom i prašinom, koji se vraćaju praznih ruku s puta smrti, bio je srceparajući. Mnogi koje sam upoznao rekli su da dolaze svaki dan i vraćaju se bez ičega, uporno pokušavajući iznova i iznova pronaći hranu za svoje porodice na kraju svakog dana.
Ovo je Gaza
Gaza se danas utapa u vlastitoj krvi, ostacima i ruševinama domova, dok nas vrtlog krize guši do posljednjeg daha. Glad je postala glavna briga, isprepletena s uništavanjem svih ekonomskih i poljoprivrednih kapaciteta. Palestinci se suočavaju s ekstremno visokim cijenama, koje diktiraju veliki trgovci u dogovoru s okupacijom, primajući mito u milionima šekela. Robu koju uvode prodaju po pretjeranim cijenama uprkos kolapsu kupovne moći.
Ozbiljnost situacije dodatno je pogoršana time što mjenjači novca monopoliziraju gotovinu i preusmjeravaju je u smrtonosni lihvarski biznis.
Sve se to događa usred sistematskog uništavanja svih sredstava za preživljavanje: od kuhinja za podjelu hrane, časnih aktivista koji nesebično pomažu, pa do stanica za distribuciju vode. Nema više ni goriva ni drva za ogrjev. Žene i djeca sada pretražuju po smeću i ulicama tražeći ostatke plastike i najlona kako bi zapalili vatru za kuhanje. Čak je i to postala skupa i teško dostupna roba.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.