Kada je izašla trilogija Igre gladi krajem 2000-ih i naišla na pozitivne kritike, vjerovatno je malo ko očekivao da će se prizori iz ovih distopijskih romana odigravati u svijetu u kojem žive. No, oni su sada stvarnost – ovdje u Gazi, svaki dan.
Patimo se pod punom izraelskom blokadom od početka marta. Glad se proširila po cijelom Pojasu. Većina porodica ima samo jedan obrok dnevno. Neki ne pojedu ništa danima.
Krajem maja, Humanitarna fondacija za Gazu (GHF), koju podržavaju Sjedinjene Američke Države i Izrael, počela je sa podjelama ograničenih količina humanitarne pomoći u Pojasu. Od tada su Palestinci natjerani da učestvuju u ovoj smrtonosnoj igri kako bi osigurali koliko-toliko hrane.
Niko od članova moje porodice nije se usudio otići na punkt GHF-a za podjelu pomoći, ali neki od mojih prijatelja i susjeda jesu. Od njih sam čula samo horor priče.
Kada smo prvi put čuli za humanitarnu zonu koju Izraelci zovu „koridor Netzarim“, zamišljali smo da će tamo biti šatori, redovi, da će postojati red. No, oni koji su rizikovali i otišli, tamo su zatekli samo haos i smrt.
Buka, prašina i strah
Podjela pomoći dešava se u ograđenom prostoru blizu ulice Salah al-Din, u blizini istočnog ruba Gaze – u zoni tako opasnoj da je lokalno stanovništvo naziva koridorom smrti. Okružena je vrećama pijeska, a čuvaju je strani vojnici unajmljeni za tu svrhu. U blizini su stacionirani izraelski tenkovi i vojnici.
Ne postoji jasan raspored za podjelu pomoći. GHF nekad otvori kapije u četiri ujutro, a nekad kasnije. Palestinci čekaju od sumraka prethodnog dana.
Kada se kapije konačno otvore, veliki broj okupljenih nahrupi unutra. Nema redova, osoblja, ni znakova. Samo buka, prašina i strah.
Iznad njih kruže dronovi poput ptica grabljivica. Zatim se začuje glas iz zvučnika koji kaže: „Četiri minute! Uzmite koliko možete!“
Kutije s hranom ostavljaju usred pijeska, ali nema ih dovoljno. Nikada ih nema dovoljno. Ljudi se žurno kreću prema gomili, gazeći jedni preko drugih. Guraju se. Isuču noževe. Izbijaju tuče. Djeca vrište. Muškarci padaju. Žene pužu kroz pijesak. Malo je sretnika koji uspiju doći do kutije i zadržati je. U tom trenutku počinje paljba. Pješčani trg postaje polje za ubijanje.
Ljudi trče spašavajući goli život. Mnogi bivaju pogođeni. Neki uspiju otpuzati, iako su ranjeni. Druge odnesu prijatelji, rodbina, pa čak i nepoznati ljudi, a neki iskrvare nasmrt na pijesku.
Smrtne zamke
Od kraja maja, ubijeno je više od 500 Palestinaca kada je izraelska vojska otvorila vatru, ne birajući, na ljude koji su došli po humanitarnu pomoć. Više od 4.000 ih je ranjeno.
Subhi, otac moje prijateljice Nour, jedan je od njih. Njihova porodica nije imala više hrane, pa je on osjećao da mora rizikovati život ne bi li dobio pomoć. Jedno jutro otišao je do punkta za humanitarnu pomoć u Netzarimu. Nikada se nije vratio.
Nour mi je pričala kako su čekali u svom domu. Ni riječi. Ni poziva. Interneta nije bilo. Tišina je bila nesnosna. Potom su, odjednom, začuli zvuk pucnjave u daljini. Odmah su znali da je nešto pošlo po zlu, ali nisu imali načina da dođu do njega.
Kasnije su bolničari pronašli njegovo tijelo. Ubijen je dok je pokušavao ponijeti vreću hrane kući, svojoj djeci.
Druga prijateljica, Hala, ispričala mi je priču o Khamisu, rođaku njene sestre, još jednoj žrtvi smrtne zamke GHF-a. Oženio se prije dvije godine i nije imao djece, ali je na svojim ramenima nosio težinu cijelog domaćinstva. Brinuo se o djeci svog brata koji je ubijen ranije, u toku rata.
Kada im je ponestalo hrane, Khamisovi prijatelji uspjeli su ga uvjeriti da pođe s njima po humanitarnu pomoć. Dok su čekali blizu punkta, neko je povikao: „Otvorili su kapije!“
Khamis se provirio iz skrovišta – samo malo – da se uvjeri. Metak iz izraelskog kvadkoptera probio mu je rame, a potom se zaustavio u njegovom srcu, ubivši ga. Iza njega su ostali uplakana udovica i gladna bratova djeca.
Bolne i potresne priče
Bezbroj je drugih priča – jednako bolnih, jednako potresnih – za koje se nikada neće saznati.
Ministarstvo zdravstva Gaze ove je incidente nazvalo „masakrima na punktu za humanitarnu pomoć“. Pravni stručnjaci ih zovu ratnim zločinima. No, to su zapravo „igre gladi“.
Glad promijeni ljude. Ne oslabi samo tijela – testira i dušu. Potkopa povjerenje i solidarnost među ljudima i oslobodi najsirovije instinkte. Okupator to zna i koristi to kao oružje.
Nije slučajnost da je napao i zabranio rad Agencije UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA).
Sistem raspodjele pomoći UNRWA-e bio je model organizacije i fer pristupa. Svaka porodica registrovana u agenciji imala je identifikacijsku karticu s kojom je mogla dobiti pomoć koja se distribuirala kroz pažljiv, transparentan proces. Prioritet su dobili najugroženiji – udovice, siročad, stariji i osobe s invaliditetom – osiguravajući da pomoć najprije dobiju oni kojima je najpotrebnija.
Njihov sistem je reducirao rizik od smrtonosnih stampeda i sukoba jer su postojali red, dostojanstvo i poštovanje za ljudski život. Okupator ne želi da išta od tog postoji. Zato je osmislio podjelu pomoći u obliku „igara gladi“.
Niti fikcija, niti film strave i užasa
Ovo su orkestrirane zamke osmišljene tako da izazovu haos i nered i da se Palestinci međusobno bore i da se uništi solidarnost koja drži palestinsko društvo na okupu.
Izrael i GHF su mjesec dana poricali da se događaju masovna ubistva u centrima za podjelu pomoći – još jedna izraelska laž u koju su mnogi povjerovali. Sada su izraelski mediji ti koji izvještavaju da je izraelskim vojnicima naređeno da pucaju na okupljene Palestince koji pokušavaju doći do punktova za humanitarnu pomoć.
Hoće li nam svijet sada povjerovati? Hoće li nešto poduzeti?
Ovo što se događa u Gazi nije fikcija. Nije film strave i užasa. „Igre gladi“ su stvarne kao i genocid čiji su dio. Činjenica da svijet dozvoljava takvu distopiju nepobitan je dokaz da je izgubio ljudskost.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.