Obično ćutimo o prošlosti. Ćutimo i o onom dobrom koliko i onom zlom. Bojim se da se odgovori zašto to radimo kriju u strašno nasilnoj prošlosti ovih prostora. Zato priče koje moramo pričati, jer stvari o kojima obavezno moramo znati, ostanu obično samo u krugu porodice ili čak samo pojedinca koji tu tajnu sa sobom ponese na onaj svijet.
Tako smo uglavnom osuđeni da priče saznajemo sasvim slučajno. Jednu od takvih priča čuo sam nedavno od mog prijatelja Safeta Kalača koji mi je, dok smo pričali o sasvim drugoj temi, otkrio da je njegov otac Hasim preživio zarobljeništvo u nacističkoj Njemačkoj.
“Nisam ti do sada pričao”, upitao me.
“Nisi”, bio je moj odgovor.
Sa svakim mojim narednim pitanjem i Safetovim odgovorom, meni je priča o Hasimu Kalaču iz sela Gusnice kod Rožaja postajala sve zanimljivija.
Hasim se rodio 1919. godine u mnogobrojnoj bošnjačkoj porodici, baš kada je taj prostor postao dio nove države – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca koja će kasnije biti preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. Kako to samo zna udesiti majka sudbina, Hasim je 1940. godine dobio poziv za odlazak u vojsku.
Od zarobljeništva do Titovog ordena
Evropom je već uveliko bjesnilo zlo Drugog svjetskog rata. I šta je drugo mogao običan čovjek tog doba, posebno iz jednog siromašnog i namjerno zapostavljenog dijela države, osim da se odazove pozivu i da se nada da će se rat brzo završiti ili da bar plamen rata neće zahvatiti zemlju dok je on u vojsci. A desilo se baš ovo posljednje.
April je 1941. i Hasim Kalač je vojnik. Vjerovatno mu je kazano da je tu da brani kralja i državu. No, vojska će pokazati da je bila isto što i država – kula od karata koja se preko noći raspala pred bolje organizovanom i naoružanom silom.
Jugoslavija je kapitulirala u samo 12 dana rata. Zagreb, u kojem se nalazio vojnik Hasim, gotovo bez otpora, osvojen je već 9. aprila, gdje će se veliki broj vojnika i oficira predati njemačkoj vojsci. Među njima je bio i tada 22 godine star Hasim Kalač. Odatle će hiljade, sada već ratnih zarobljenika, biti transportovano u Njemačku, gdje će završiti u već oformljenim brojnim logorima i zatvorima.
Nova adresa Hasima Kalača postaće Stalag u kojem će provesti više od tri godine, tačnije do 6. maja 1944. godine pod zarobljeničkim brojem 31.340. To što je preživio, pored sudbine bez koje nema ništa, Kalač sigurno može i zahvaliti mladim godinama i dobrom zdravlju.
Kraj zarobljeništva nipošto nije bio kraj rata za Hasima Kalača. Odmah po povratku priključio se partizanima s kojima se borio do kraja rata. I, kako to biva sa onim istinskim borcima, Hasim je po završetku rata samo radio ono što i prije njega. Borio se da preživi i izgradi normalan život na ovoj balkanskoj vjetrometini odgajajući brojnu porodicu mukotrpnim radom na svom imanju.
Ipak, njegov rad, žrtva i život bez mrlje biće prepoznati. Tito će ga tako odlikovati medaljom zasluga za narod 1962. godine. Hasim Kalač će nastaviti da mirno živi u svom rodnom kraju do kraja svog života 1992. godine. Priča o njegovim logoraškim godinama ostaće u krugu njegove porodice.
Opasnost zaborava
Zašto sam vam htio ispričati ovu priču? Razloga je više. Prvi je opasnost zaborava, naša hronična sklonost da puno pričamo, a gotovo ništa ne zapisujemo – istina opstaje samo ako za nju obezbijedimo dokaze. Drugi je taj da su nam važni uzori. Obično ih tražimo u nekim “velikim” imenima, zaboravljajući da pored nas svaki dan prolaze “obični mali ljudi” koji su zapravo istinski heroji ovih naših prostora.
Oni ćutke podnose sav teret života, svu nepravdu koja je ovdje hronična pojava, jer kao što mora svanuti jutro tako i ovdje stalno mora biti nepravde. Taj “mali, obični” čovjek znao je da razluči dobro od zla, da istjera pravdu, a da ne ganja osvetu – da bude zadovoljan životom i pored svega što mu je priredio.
Jedan od takvih ljudi bio je i Hasim Kalač iz sela Gusnice kod Rožaja. To što do sada o njemu i sudbinama sličnim njegovoj nismo znali ništa ili gotovo ništa svakako nije njegova krivica. I svakako da su ovi redovi iz poštovanja prema njemu. I još važnije: pišući o njegovoj sudbini, sjećajući se njega i njemu sličnih znanih i neznanih, smanjujemo vjerovatnoću da mi ili naši potomci sutra završimo kao i Hasim u nekom logoru sa zatvoreničkim brojem na ruci.
E, zato su ove priče bitne. Rekao bih: previše važne. Jer oni koji ne zapisuju, koji zapisano ne pretvore u dijelove udžbenika i oni koji se ne trude da tu zapisanu istinu prenesu, uvijek su osuđeni da im se slično ciklično ponavlja. Razlika može eventualno biti u destinaciji logora i ideologija koja ga tamo šalje.
Priča o Hasimu Kalaču, kao i mnoge druge neispričane priče na ovim prostorima, a koje se šapatom prepričavaju na porodičnim sijelima, moraju postati dio kolektivnog pamćenja, ali i primjer drugima da konačno bez bojazni ispričaju svoje priče. A, ovdje kao što rekoh, nažalost gotovo svaka porodica ima svoju storiju o logoraškim danima, izbjeglištvu i gladnim godinama.
Ako ih konačno ispričamo, možda povećamo naše šanse da buduće generacije neće imati potrebu za pisanjem istih i sličnih priča.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.