Prvi put sam ove godine bio na Ajvatovici, iako je ova manifestacija poznata već više decenija. Ali ono što je puno važnije jeste podatak da je ovo manifestacija sa tradicijom dugom više od 500 godina što je ubraja među najstarije tradicionalne manifestacije na Balkanu ali i u cijeloj Evropi.
Takođe, ništa manje važan podatak nije i to da je ovo dovište među najvećim okupljalištima muslimana u Evropi i da je to najmasovniji okupljalište Bošnjaka kada su u pitanju okupljanja i manifestacije koje podrazumijevamo pod tradicionalnim. Postoje razne teorije o porijeklu Ajvatovice kao manifestacije ali ono što je u narodu preživjelo do današnjih dana je legenda o Ajvaz Dedi koji se je punih 40 dana molio da iz stijene poteče voda.
I po legendi, voda je baš tog, četrdesetog dana potekla iz stijene koja se raspukla na dva dijela. Za običan narod nikada nije bilo važno to da li se to stvarno dogodilo ili nije. Za narod je puno važnije da vjeruje da je bilo baš onako kako njemu odgovara da bude. A čovjek 15. vijeka morao je vjerovati u čuda daleko više nego čovjek 21. vijeka. Izložen stalnim ratovima, bolestima i gladnim godinama morao je biti hrabar pred životom i skrušen u molitvama. Na cijelom geografskom području koje su naseljavali ili i danas naseljavaju Bošnjaci kult Ajvatovice je bio jedan od najsnažnijih.
Dokaz za to je činjenica i da period od 42 godine (1948-1990) kada ova manifestacija nije održavana, nije izbrisala iz kolektivnog sjećanja Ajvatovicu. Sa obnovom manifestacije 1990.godine Ajvatovica je postala nezaobilazna u kalendaru Islamske zajednice Bosne i Hercegovine ali i običnih Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, susjednim državama i dijaspori. Naravno, ovih preko pet vijekova tradicije je oblikovano shodno političkim, socijalnim, kulturnim i drugim promjenama. Tako je, vjerujem, Ajvatovica postala ono što je danas.
Defile konjanika
U ova dva dana sam prvi put bio u prilici da prisustvujem “Danima Ajvatovice”. Neizostavni dio je i defile konjanika iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine kojima su se i ove godine pridružili konjanici iz Turske. Centralni dio vjerskog dijela manifestacija svakako jeste prolazak kroz stijenu i podne namaz kada se obavezno uči kišna dova. Hiljade ljudi je rasuto po dovištu i okolini i moram priznati da sam razmišljao o tome šta sve ove ljude uključujući i mene dovodi danas na ovo mjesto. Molitva za zdravlje, napredak, uživanje u samom ritualu ili čista radoznalost. Šta god da je u pitanju, sigurno je da oni bogati duhom osjete da se ne nalaze na običnom mjestu.
Sa mnom je ovaj put bio i moj prijatelj Aleksandar Srdanović pa me je zanimalo kako sva ova događanja izgledaju u očima jednog nemuslimana. ” Svi narodi na Balkanu bez obzira na vjeru imaju tu potrebu ili naviku da se masovno okupljaju oko određenih mjesta i događaja”, kaže moj prijatelj.
Kada se svi utisci saberu, čini mi se da je Ajvatovica danas prevazišla i slogan Islamske zajednice Bosne i Hercegovine pod kojim se organizuje: tradicija, identitet, domovina. Rekao bih da je Ajvatovica u sebi danas objedinila i puno više od toga, a da se to desilo upravo zbog ove viševjekovne tradicije ali i ukorijenje vjere u narodu.
Ajvatovica je zapravo simbolički nikad usahla nada za slobodnim ispovijedanjem vjere, afirmaciji nacionalnog identiteta, prosto želje i potrebe da se bude prihvaćen i ravnopravan. Ajvatovica je, na sreću, nikad prekinuta dova.