Mistični ambijent ljetnog kina na drevnoj tvrđavi Gripe u središtu Splita bio je ovih dana najbolji odabir za hrvatsku premijeru igranog filma Köln 75, kojim je na ovogodišnjem Berlinskom filmskom festivalu obilježena 50. obljetnica nezaboravnog glazbenog događaja druge polovine 20. stoljeća – solističkog koncerta američkog jazz pijanista Keitha Jarreta, održanog 24. siječnja 1975. u operi u Kölnu, koji je u povijest ušao kao ploča pod naslovom “The Köln Concert”, da postigne dvostruki rekord: kao najprodavaniji album jazza i klavirske solo improvizacije uopće.
Sasvim razumljivo, u 50 godina postojanja Jarrettova četverodijelna jednosatna klavirska improvizacija te večeri na sve je moguće načine intrigirala slušatelje – od svojih neponovljivih glazbenih osobina do najsitnijih, inače efemernih detalja samoga događaja. Ispostavilo se kako pripovijest o organizaciji koncerta krije uzbudljivu priču sa sretnim završetkom, visoko simboličnu za slobodarski Zeitgeist sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao stvorenu za umjetničko oblikovanje. Tog se posla, u pravi čas i s pohvalnim rezultatom, poduhvatio njemačko-američki redatelj mlađe generacije Ido Fluk. Film je predstavljen u posebnom gala programu Filmskog festivala u Berlinu; potom je stigao u njemačka kina, a sada je, nakon prikazivanja na Festivalu mediteranskog filma u Splitu, distribucija krenula i u Hrvatskoj.
Valja pritom napomenuti kako Flukov film nije jedini kojim se obljetnica obilježava: u veljači je u Kölnu praizvedena orkestralna skladba “New Köln concert” skladatelja Bernda Wildena i pijanista Stephan Görga, a francuski dokumentarist Vincent Duceau upravo završava dokumentarac o klaviru na kojem je Jarrett svirao u Kölnu.
Slobodarski svijet jazza
Film Ida Fluka rekonstruira istinitu priču kako neiskusna ali prodorna i energična kelnska tinejdžerica Vera Brandes, čiji polet i nezaustavljivu energiju neodoljivo utjelovljuje glumica Mala Emde, slijedi svoju fascinaciju slobodarskim svijetom jazza, pa usprkos pritisku represivne obitelji kreće organizati jazz koncerte: među ostalima saksofonista i vlasnika legendarnog londonskog jazz kluba Ronnieja Scotta, jazz-rock banda Oregon i američkog gitarista Ralpha Townera, a potom, nakon što je očara njegov nastup u Berlinu, i samog Keitha Jarretta. Svjesna da njegova glazba nadilazi tradicionalne okvire jazza, odluči mu nastup organizirati u operi u Kölnu, što je za onodobne umjetničke standarde gotovo uvredljiva namjera: direktor joj pristaje dati tek termin u 23 sata, ali samo pod uvjetom da unaprijed osigura, za tadašnje prilike, vrtoglavu svotu od 10.000 njemačkih maraka. Ali Brandes ne odustaje i, nakon peripetija ispričanih duhovitim i energičnim filmskim jezikom, rasprodaje koncert: razgrabljeno je svih 1.400 karata.
Potom film prati Keitha Jarretta, kojega glumi John Magaro i Manfreda Eichera – dojmljivi Alexander Scheer – dok u “kanti” Eicherova Renaulta 4 voze cijelu noć, punih 690 kilometara od Lausanne u Švicarskoj, gdje je Jarret nastupio dan ranije. Sve je to autentično: ti koncerti bili su dio Jarrettove europske turneje u kojoj je samo od 17. siječnja do 5. veljače svirao 11 puta, često dan za danom, u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Francuskoj. Prethodne dvije noći nije spavao, loše se hranio, a patio je i od ozbiljnih bolova u leđima. U kolikoj su očajničkoj besparici glazbenik i promotor bili svjedoči i podatak da su avionske karte koje im je poslala Brandes zamijenili za novac kojim su nadoknadili ostale troškove turneje.
No, pravi problem nastupa tek kada ih ona u Kölnu napokon odvede na tonsku probu: na pozornici opere ne čeka ih klavir koji je Jarrett iščekivao – 2,90 metara dug i pola tone težak grandiozni Bösendorfer imperial grand piano s devet tipki više, koji danas košta 290.000 eura, nego kućni klavir za probe, Bösendorfer “baby grand”, kako su ga pomalo posprdno zvali, k tomu još neispravan i neugođen. Zgrožen, Jarrett odbija nastupiti. Tada počinje utrka, u filmu vjerojatno ne mnogo frenetičnija od one koja se uistinu odvila u stvarnosti. Petak je, već četiri poslijepodne, u operi nema više nikoga, a koncert treba početi u jedanaest – fijasko se čini neizbježnim. Brandes i njezini prijatelji panično telefoniraju po Kölnu i uistinu uspijevaju pronaći klavir, ali im klavir-majstori zabrane da ga, po kišnom i hladnom danu, vuku ulicama do zgrade opere. Ganuti energijom Brandes, u posljednji čas pristaju pokušati ugoditi “baby grand”, a ona, u furioznoj svađi s Jarrettom, umjetnika ipak uspijeva nagovoriti da nastupi. “Samo za tebe”, rekao joj je na kraju – i nastupio. Ostalo je povijest.
I antifašistički, i feministički, i buntovan, i slobodarski film
“Köln 75” slobodarski je film – to je prvi i najsnažniji dojam. I formom nekonvencionalan – džezerski, rekli bismo – kombinira raznovrsne filmske postupke, razbijajući mjestimice pripovijedanje sjajnim dokumentarnim ekskursima o povijesti jazza i improvizaciji kao glazbenoj tehnici. U tu je svrhu u priču efektno uveden lik novinara Michaela Wattsa – taj čovjek postoji i 1970. je uistinu intervjuirao Jarretta – koji u filmu fikcijski prati Jarretta i Eichera, pa se s njima čak i vozi od Lausanne do Kölna, a gledatelju služi kao neka vrsta pripovjedača i glazbenog vodiča koji Jarrettovu umjetnost i Eicherov izdavački genij kontekstualizira u povijest jazza i duhovnu situaciju vremena.
Lik Vere Brandes maestralno otvara pogled na univerzum kontrakulture šezdesetih i sedamdesetih u poslijeratnoj Njemačkoj, duboko traumatiziranoj i svakojakim strastima razdiranoj zemlji. Šesnaestogodišnja tinejdžerica u minici i pripijenim majicama svom se strašću svog mladalačkog srca odupire represiji svog oca, zubara uvijek spremnog da otvoreno prezre svoju navodno neuspješnu djecu – kćer Veru i njezina brata. I dok je Vera nedvosmileno “gegen Nazis” (protiv nacista), neke očeve replike otkrivaju nedorečen i nejasan odnos prema zločinačkoj traumi Drugoga svjetskog rata. Utoliko je Köln 75 i antifašistički, feministički, buntovan i slobodarski film u najboljoj tradiciji umjetničkog nasljeđa šezdesetih – u tome je, prema sudu ovog autora, i njegova šira aktualnost te najveća vrijednost, tim više što je za simbol takvog civilizacijskog opredjeljenja odabrano nešto toliko fascinantno kao što je kelnski koncert Keitha Jarretta, i sve okolnosti koje su pratile taj jedinstveni događaj glazbene povijesti.
U filmu, međutim, nema nijedne note Jarrettove glazbe. Umjetnik i njegov izdavač Manfred Eicher, utemeljitelj i vlasnik kultne etikete ECM, odbili su na bilo koji način surađivati na filmu. Vezano je to, bez sumnje, uz poznatu ambivalenciju Keitha Jarretta prema vlastitome remek-djelu, čiji je komercijalni i medijski uspjeh uvijek vrijeđao njegov visokoestetizirani, nepopustljivo elitistički ukus, pun otmjenog prezira prema svakoj masovnosti. Tišina kojom odzvanja film o koncertu – premda glazba Huberta Walkowskog, napisana baš za Köln 75, jest dojmljiva – može se, dakako, tumačiti kao nedostatak. No, može i obrnuto, kao paradoksalna prednost – kao pohvala svim onim često bezimenim, a tako važnim ljudima bez čijega nesebičnog i samozatajnog truda tolika umjetnička djela ne bi ni postojala; i čiji rad, na kraju krajeva, i tvori istinsku snagu umjetničke i civilizacijske poruke artefakta koji je i njihovim organizacijskim trudom iznesen pred svijet. Vera Brandes, uz Manfreda Eichera, svakako je ponajbolji odabir da simbolizira sav taj težak, a neopravdano zapostavljen organizacijski rad.
Kako bilo, Köln 75 dostojno je obilježio pedesetu obljetnicu nezaboravne večeri na sjeveru Njemačke, koja sve sjajnije blista s magičnog neba umjetnosti i kontrakulture druge polovine dvadesetog stoljeća. Najveća umjetnička djela sporo zriju i s vremenom produbljuju značenja: za stotu obljetnicu bit će možda snimljena refleksivno-psihološka meditacija koja će uspjeti zahvatiti dubinu i umjetničku individualnost Keitha Jarreta i njegove bezvremene umjetnosti.
Film Ida Flucka nije takvo ostvarenje, ali, osim što je dovitljivo informativan i pun divljenja jazzu kao glazbi i životnome stavu, vedar je, energičan, borben, pun divljenja odlučnosti da se za kreativnost žrtvujemo i istodobno pun prezira prema autoritarnosti i represiji – film umjetnički, slobodarski, hipijevski i mladalački, u najboljem smislu riječi. Valja ga zato toplo preporučiti: u poštovatelja Keitha Jarretta, ali i u svih koji zdvajaju nad ovim mračnim vremenima sve strašnijih ratova, taj će film probuditi ljekoviti i oslobađajući osjećaj koji se dade izraziti jednostavnom mišlju – da nije baš sve izgubljeno.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.