Ne sjećam se maršala Tita, osim što sam ga viđao na fotografijama i TV žurnalima, ali i to već u vrijeme kada su neki, kako će se ispostaviti, veoma zlonamjerni ljudi počeli blatiti njegov lik i osporavati veličinu njegovog životnog djela.
Životno djelo Josipa Broza Tita bila je socijalistička Jugoslavija, zemlja u kojoj sam živio tek toliko dugo da se u mene usadi osjećaj kojem dugo nisam umio dati ime.
Trebalo je da svu historiju, koja je mrvila i mljela moju porodicu, i sva znanja, sticana tokom života, upregnem u proces razumijevanja da bih bio u stanju imenovati ga. Napokon, kada sam došao u životnu dob kada se potiru sve nedoumice, razumio sam da je onaj djetinji osjećaj ushićenosti izazvan likom Josipa Broza bio osjećaj sreće.
Porodična povezanost sa Josipom Brozom
Mnogo je razloga zašto je u mojoj porodici jaka povezanost sa Josipom Brozom, a najvažniji jer su moji djedovi i moje bake bili Titovi partizani. Još do mene dopire ton tih velikih prijeratnih sijela na kojima se ta sintagma izgovarala punih usta i sa ponosom, još pamtim divljenje slušalaca kada bi se pomenulo, uvijek samo glumljeno usput i neobavezno – „oni su iz partizanske porodice“.
U djedovom stanu, sve do njegove smrti na bijelo okrečenom trpezarijskom zidu visjele su samo dvije uramljene slike. Niti jedna nije bila slika, u pravom smislu te riječi. Bile su to dvije fotografije, jedna crno-bijela, druga u koloru. Na toj bez boje bio je predstavljen lik Josipa Broza, iz poluprofila, na drugoj, požutjeloj i izblijedjeloj, spomenik na Kozari, skulptora Dušana Džamonje.
Ispod te dvije slike prvi put sam čuo ozbiljan razgovor o politici, a iz današnje vremenske perspektive razaznajem da se odigrao u praskozorje rata. Trpezarija je bila zadimljena i puna ljudi, a neka je žena neprekidno ustajala i otvarala prozor da izrači prostoriju. Rasprava je bila žučna i burna, a o čemu se govorilo mogu samo nagađati. Pamtim jedan detalj jasnije od svega ostalog što se zbivalo te noći. Neko je, na zaprepaštenje onih najstarijih gostiju sijela, rekao da je „prošlo Titovo vrijeme“ nakon čega je nastao muk iz kojeg se izrodila nevjerovatna galama.
U mojoj porodici se na „Titovo vrijeme“ uvijek gledalo kao na zlatno doba porodične historije. Doduše, nismo baš imali svijest o tome kakvi smo bili u vremena koja su prethodila bosanskom i jugoslavenskom socijalizmu, ali i danas, toliko godina nakon što je nestala SFRJ, kada se okupimo, oni najsentimentalniji počnu nabrajati čime je sve drug Tito zadužio našu porodicu.
Prvo i najvažnije, đačkim i studentskim domovima, gdje su svi stričevi i ujaci, amidže i dajdže, tetke i strine, zetovi i djeveri sticali znanja i obrazovali se da budu „pravi ljudi“. Tito je o svemu vodio računa, čulo bi se po ko zna koji put, i onda bi se prepričavala priča kako je tetak Dragan, kada mu je na studentskom ljetovanju, koncem ‘60-ih, puklo slijepo crijevo, vojnim helikopterom bio prebačen sa Cresa u Split na hitnu operaciju.
U Titovo vrijeme važno je bilo biti čestit
Tetka Sabiha bila je najbolja studentica Zagrebačkog sveučilišta, a na Stomatološkom fakultetu ostala je zapamćena po svojoj ozbiljnosti i blagonaklonosti. Nenametljiva, tiha, da nije bilo Titovog socijalizma i države koja je vodila računa o svojim građanima, vjerovatno bi završila kao ona nesretna majka u Skenderovoj poemi. Tako je svoju ženu šaljivim tonom, ali uvijek krajnje ozbiljan opisivao tetak Dragan, a tetka bi lomila ruke i crvenila se, makar je u godinama pred raspad Jugoslavije i skorog prognaničkog odlaska u Australiju bila najcijenjeniji oralni hirurg u gradu.
Tetak Dragan je i nakon 25 godina života u Melbourneu govorio s ponosom, pomiješanim sa sjetom, kako je „njemu Tito dao sve“. Iz njegovih dugih ličkih besjeda izgubio se šaljivi ton i sada je s nekim neobičnim poštovanjem, za supružnika koji je u braku 51 godinu, govorio da je „samo u Titovoj državi jedan Dragan slobodno mogao voljeti Sabihu“.
Ima neke neopisive tuge kada čovjek sa distance posmatra sve te živote, formirane i oblikovane da vjeruju u ideale koji su se raspali i pretvorili u puke iluzije. Na porodičnim sijelima posmatrao sam ljude koji su i dalje za sebe govorili da su Titoisti i koji nikako nisu mogli naći poveznicu sa današnjim vremenom.
Oni najstariji, koji su u najranijoj mladosti bili Titovi partizani, zbunjeno su govorili kako „ovo vrijeme danas ne razumiju“. Samo kad bih bio u njihovom društvu mogao sam čuti riječi poput partija, radnička akcija, gradski komitet, još samo među njima mogao sam slušati raspravu o tome ko je bio najbolji učenik u osnovnoj školi. Mojoj generaciji to su nepoznati pojmovi i nerazumljivo ponašanje – danas je važnije biti bogat, u Titovo vrijeme važno je bilo biti čestit.
Najbolje vrijeme od svih mogućih vremena
Kad bi bio prilično melanholičan, djedov najčešći prijatelj Ivica Krajnović, u dugim besmislenim mladalačkim akšamlucima, nadahnuto bi se prisjećao života u socijalizmu. Bacio bi na kraju tih svojih poetskih tirada pogled na mene i moju sestru i prošaputao gotovo nečujno kako je „u Titovo vrijeme bio praznik kada se neko doseli u soliter“. „Danas ovdje žive samo starci poput mene i čekaju da umru“.
Oči bi mu se orosile i onda bi pričao kako je cijelu deceniju bio zadužen, kao predstavnik gradskog komiteta partije, da organizuje slet na Dan mladosti. „Za mene nije bilo ljepšeg praznika“, ponovio bi nekoliko puta, a onda bi utihnuo i odlutao negdje u mislima, vjerovatno u prošlost, koja je njemu i svim njegovim drugovima bila toliko mnogo bolja od sadašnjosti u kojoj žive.
Ovo je jedna sasvim lična priča i zato je u njoj Titovo vrijeme najbolje vrijeme od svih mogućih vremena. A kakvo bi inače moglo biti, kada je za vrijeme Titove Jugoslavije svaki član moje porodice bio pomaknut sa mjesta vjekovnog prebivališta, svaki uzet da bude posijan na nekom drugom mjestu kao klica iz koje je trebao da nastane novi vrli svijet.
Svi su, od reda, stvarali bolje društvo, tako su barem vjerovali; svi su, bez izuzetka, tugovali kada je Josip Broz umro; svi su bili šokirani i zbunjeni gledajući kako revnosni donosioci „bolje budućnosti“ uništavaju Titovo naslijeđe. I svi još uvijek iskreno žale zato što je završeno „Titovo vrijeme“.