Mnogo sam pisao o bolnim iskušenjima i tragedijama koje Palestinci trpe već dugo. Svaku riječ svake kolumne koja se pojavila na ovim stranicama, posvećene teškoj sudbini Palestine i neumornim dušama koje je odbijaju napustiti, tretirao sam kao obavezu i dužnost.
Obaveza i dužnost je pisaca, koji imaju privilegiju da mogu doprijeti do velikog broja ljudi na raznim mjestima, da razotkriju nepravdu i daju izričaj ovoj nezasluženoj patnji.
Sve vrijeme jasno izražavam svoj stav. Ne zato što sam ja sveznajući sudija koji razdvaja ispravno od pogrešnog (svaki iskren pisac svjestan je koliko iscrpljujuće to zna biti), nego zato što je moja obaveza da istinu govorim jasno i, ako je potrebno, više puta.
Smatram da je okončanje ovoga što se događalo i što se i dalje događa Palestincima moralni imperativ ovog užasnog, unakaženog trenutka. Ovaj trenutak zahtijeva odgovor jer tišina obično postaje, svjesno ili kao rezultat nemara, pristanak i saučesništvo.
Svako reaguje na svoj način
Svako od nas koji dijelimo ovaj osjećaj obaveze i dužnosti reaguje na sebi svojstven način. Neki drže govore u parlamentu. Neki protestuju. Neki idu u Gazu i na okupiranu Zapadnu obalu da olakšaju, kako najbolje znaju i umiju, jad i očaj koji su tamo prisutni. A ja pišem.
Pisanje kao jedan vid stajanja u odbranu Palestinaca, njihove ljudskosti, dostojanstva i prava, nije namijenjeno, niti može biti odbačeno kao polemička provokacija. Za mene je to čin savjesti.
Ne pišem da ublažim. Odbijam okarakterisati ono što se desilo i što je i dalje dešava Palestincima kao „kompleksno“ kako bih čitateljima pružio pogodan i ugodan etički izlaz.
Okupacija nije kompleksna. Ugnjetavanje nije kompleksno. Aparthejd nije kompleksan. Genocid nije kompleksan. Okrutan je. Pogrešan. Mora popustiti pred onim što je ispravno.
Kada pišete o Palestincima na ovoj direktan i beskompromisan način, dobijate razne odgovore sa raznih strana. Neki čitatelji hvale vašu „hrabrost“. Neki vam se zahvaljuju jer ste „digli glas“ za njih, jer niste ustuknuli, jer ste prozivali poimenično. Neki vas čitatelji podstiču da i dalje pišete, uprkos rizicima i optužbama.
Mnogo manje dobročiniteljski neki čitatelji vas nazivaju pogrdnim imenima. Neki vama i vašoj porodici žele loše. Neki čitatelji pokušavaju, bezuspješno, da isposluju da vas otpuste.
Sve što kao autor možete učiniti je da nastavite pisati, bez obzira na reakciju – bila ona dobrohotna ili ne, uviđavna ili ne – i na posljedice, hotimične ili ne.
Ipak, jedna cijena koju platite kao posljedicu pisanja o Palestincima može biti gubitak umirujuće postojanosti i nježnog zadovoljstva cijenjenih prijateljstava. Pretpostavljam da nisam sam s ovim tužnim rezultatom.
Prihvatio sam izgubljena prijateljstva, ali je zaboljelo
Studenti, nastavnici, akademici, umjetnici i mnogi drugi su protjerani, optuženi ili čak strpani u zatvor jer su odbili ignorisati ili ublažiti užas koji viđamo iz strašnog dana u dan.
U tom kontekstu, moje muke, iako su neugodne i bolne, skromne su u usporedbi s njima. Prijatelji koje sam izgubio, koliko god dragi bili su, čini se, cijena iskrenosti koja uznemiruje.
Ta prijateljstva, građena decenijama kroz nekad sretna, nekad tužna iskustva i zajedničko povjerenje, u trenu su izlapjela. Bio sam svjestan da bi do toga moglo doći. Nisam strahovao. Prihvatio sam to. Ipak, kada se desilo, zaboljelo me je.
Bilo je naglo. Telefonski pozivi su proslijeđeni u govornu poštu. Na e-mailove nisam dobio odgovor. Neizbježno, odsutnost i tišina su rasle dok nisu postale nepogrešiva presuda.
Nisam tražio objašnjenja. To bi, smatrao sam, bilo uzaludno. Vrata su zatvorena uz tresak i zaključana.
Prijatelji kojima sam se divio i koje sam poštovao. Prijatelji s kojima sam se smijao, kojima sam vjerovao, čiji sam savjet tražio i koji su tražili moj savjet. Nema ih više.
Njima i njihovim bližnjim želim sve najbolje. Nedostajat će mi njihova mudrost i, s vremena na vrijeme, pomoć.
Neki od njih su Jevreji, a neki ne. Ne zamjeram im njihov izbor. Iskoristili su svoju privilegiju da odluče ko se može, a ko ne može zvati prijateljem.
Nekada sam položio njihov test, onaj koji svi imamo. Sada nisam.
Dominacija – brutalna i neumoljiva
Znam da neki od mojih bivših prijatelja imaju duboke veze s Izraelom. Neki imaju porodicu koja živi tamo. Neki su možda u žalosti, zabrinuti zbog onog što slijedi. Ne zanemarujem njihov strah ili osjećaj neizvjesnosti. Ne poričem im pravo na sigurnost.
Ovdje se, naslućujem, suočavamo sa neizgovorenim uzrokom nepovratne podjele.
Sigurnost Izraela ne može biti ostvarena nauštrb palestinske slobode i suvereniteta. To nije mir, pogotovo ne neuhvatljiva „koegzistencija“. To je dominacija – brutalna i neumoljiva.
Ovakva vrsta gubitka, dubokog i trajnog, ustupa mjesto jasnoći nastaloj iz odbijanja. Izoštri vaše uvažavanje odanosti i autentičnosti u odnosima.
Možda ljude koje sam sam mislio da poznajem uopće nisam poznavao. Možda me i ljudi koji su mislili da me poznaju, uopće nisu poznavali.
U toku je samoobračun. Kao i većina samoobračuna, velikih ili malih, bliskih ili dalekih, može biti neuredan i bolan.
Pokušavamo se kretati u nemilosrdnom svijetu koji, gledano u cjelini, kažnjava neslaganje i nagrađuje poslušnost.
Onim prijateljima koji su se odlučili za distancu, poručujem: uvjeren sam da vjerujete kako je ono što radite ispravno i pravedno. I ja sam.
Pišem da insistiram
Ne pišem da ranim. Pišem da insistiram.
Insistiram da su palestinski životi važni.
Insistiram da Palestinci ne mogu biti izbrisani ukazom, silom i zastrašivanjem.
Insistiram da oplakivanje ne treba biti svakodnevni ritual za bilo koji narod.
Insistiram da pravda ne može biti selektivna i da čovječnost mora biti univerzalna.
Insistiram na tome da palestinska djeca ponovo otkriju punoću života nevezanu za okupaciju, užas i tugu.
Insistiram da palestinska djeca, kao i naša djeca, imaju šansu, opet, da se igraju, da uče i da napreduju.
Insistiram da ubilačka pomama koja je obuzela narod kao groznica koja ne popušta, mora biti prekinuta.
Previše je štete učinjeno.
Možemo li se oko toga složiti?
Kada prestanem pisati, pokazat će se da u ovom besramnom trenutku ubijanja i izgladnjivanja, nisam bio među onima koji su šutili.
Pokazat će se da sam, u dobru i u zlu, digao glas.
Stavovi izneseni u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.