„Ne pucaj! Ne pucaj!“, istovremeno je očajnički vikao, tražio, molio i naređivao general Jovan – Jovo Divjak dok je na transporteru bivše Jugoslavenske narodne armije provjeravao da li se u njemu nalaze predsjedavajući Predsjedništva Bosna i Hercegovine Alija Izetbegović i njegova pratnja, kidnapirani i zatočeni dan ranije na Sarajevskom aerodromu, po povratku sa pregovora u Lisabonu.
Bio je lijep i sunčan dan u Sarajevu tog 3. maja 1992. godine dok se odvijala razmjena bosanskohercegovačkih zvaničnika i pripadnika Drugog korpusa JNA iz kasarne na Bistriku. Dugi konvoj, pun oficira, vojnika i civilnog osoblja te materijalno-tehničkih sredstava i oružja bivše zajedničke vojske napuštao je Sarajevo, prema dogovoru o povlačenju, a „preuzimanje“ Izetbegovića trebalo je biti izvršeno na Skenderiji.
Rat u Bosni i Hercegovini trajao je već mjesecima, još od napada JNA i srpskih paravojski u hercegovačkom selu Ravno u oktobru 1991. godine, borbi kod Kupresa, aprilskih zločina i etničkog čišćenja u Podrinju, Bosanskoj Krajini, borbi u Mostaru i Hercegovini, sve žešćih granatiranja Sarajeva sa okolnih brda… No, sve iluzije i nadanja da može doći do mirnog rješenja nestali su 2. maja, kada je agresor pokušao zauzeti zgradu Predsjedništva i ostalih državnih institucija, „prepoloviti“ glavni grad i praktično preuzeti vlast – okupacijom Sarajeva bilo bi im znatno lakše pokoriti cijelu Bosnu i Hercegovinu.
U toj teškoj, odsutnoj cjelodnevnoj bitci, „Danu D“, kako su ga kasnije nazvali, branitelji Sarajeva odbranili su svoj grad i institucije, nanijeli agresoru značajne gubitke i definitivno postali prava vojska, koja je imala puno pravo zatražiti odlazak snaga JNA, uključujući Komandu Drugog korpusa, na čijem čelu je bio general Milutin Kukanjac, koji je, „kao garancija“, prilikom razmjene bio u istom transporteru s Izetbegovićem.
Možemo doći do Čengić-vile i ‘ni metra više’
Divjakovo „Ne pucaj!“ tog 3. maja gledali smo u direktnom televizijskom prijenosu u sarajevskim naseljima Malta i Hrasno. U tom dijelu Novog Sarajeva „zaglavili“ smo dan ranije, jer zbog žestokih borbi nismo mogli stići do centra grada. Drugog maja smo, kao i prethodnih 30-ak dana, pravili naše Oslobođenje u ratnim uvjetima, nastojali „prelomiti“ novine što ranije, kako bi se novinari, fotoreporteri i ostali zaposlenici mogli vratiti kući prije mraka. Dežurna ekipa je tokom noći vršila izmjene (sada se to kaže update), a štampari bi sutradan rano ujutro printali list.
Dok smo u našoj zgradi u Nedžarićima na Desku finiširali novine, vijesti i događaji su nas „preskakali“, stalno smo nešto mijenjali i dopunjavali, čuli smo grmljavinu teške artiljerije, neprestane puščane paljbe, naši novinari iz centra grada javljali su o uličnim borbama na (tadašnjem) Vrbanja-mostu i Skenderiji, a dobre vijesti nisu stizale ni iz drugih bh. gradova. Rat je konačno i bez ikakvih mogućnosti da se izbjegne, u punom kapacitetu počeo – ili, tačnije rečeno, nastavio – u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Glavni i odgovorni urednik Kemal Kurspahić je oko 14 sati rekao da je vrijeme da krenemo kući i da će nekoliko dežurnih, koji će ostati raditi i spavati u redakciji, nastaviti rad. Došao je na posao svojim „stojadinom“, pa je ponudio uredniku Deska Zlatku Dizdareviću i meni da idemo s njim do Hrasnog, gdje mu je bio stan, a kasnije da se do centra grada „snalazimo“. Zlatko mu je odgovorio da ćemo ostati još malo na Desku, da uradimo još posla, da nam ne odgovara „polovično“ rješenje / putovanje te da će nas do grada odvesti vozač Oslobođenja Alija Nikšić, koji je malo ranije krenuo iz grada u redakciju – da donese pripremljene tekstove i filmove.
„Kako hoćete, ali nemojte dugo, sve je teže i opasnije. Čuvajte se, čujemo se i vidimo“, reče Kemo i ode.
Zlaja i ja smo se još malo „vrtili“ po redakciji, kontaktirali naše novinare u gradu i dopisnike iz ostalih dijelova zemlje, gledali i slušali otvoreni (ratni) program Radio-televizije Sarajevo. Uto uđe vozač Alija i odmah sa vrata saopći kako se u cijelom gradu vode žestoke borbe, granatiranje ne prestaje, da se autom može doći do Čengić-vile i „ni metra više“.
Ulice bez automobila, tramvaji bez putnika i vozača
„Zar nas nećeš voziti u grad, u Skerlićevu?“, upita ga Zlaja i sam svjestan da je pitanje suvišno i da će dobiti odričan odgovor.
„Samo do Čengić-vile. Vjerujte da ne može dalje. Krećemo odmah“, kratko mu odgovori Alija, predade fascikle s tekstovima i kutijice s „ispucanim“ filmovima naših foto-reportera i krenu ka automobilu.
Zlaja me pogleda, ne reče ništa i krenu za Alijom. Znao sam da mi je ostavio da sam odlučim hoću li ići s njim ili ostati u redakciji u Nedžarićima. Nisam razmišljao „ni sekund“, uskočih u automobil i krenusmo prema gradu. Na glavnoj saobraćajnici gotovo da nije bilo nijedno vozilo, osim policijskih ili braniteljskih, gotovo na svakoj stanici bili su tramvaji bez putnika i vozača, tek poneki biciklista ili pješak se mogao primijetiti u tih nekoliko kilometara.
Kad smo stigli na Čengić-vilu, Alija skrenu udesno, prema zgradi u kojoj je stanovao. Stade i ponudi da idemo kod njega, „dok se ne smiri“, ali mi izađosmo i krenusmo prema Malti. Nismo se ljutili na vozača – on je tek prije pola sata došao iz grada u Nedžariće, prošao je kroz „kišu“ metaka i gelera. Sada bi opet trebao do centra, u kojem borbe i granatiranja sa brda nisu prestajali, pa onda nazad na Čengić-vilu.
Kako prevariti ‘sijača smrti’ sa Hrasnog brda
Došli smo na raskrsnicu na Malti i nismo vidjeli bukvalno nikoga – sa Hrasnog brda „sijač smrti – osamdesetčetvorka“ nije prestajao prazniti šaržere (barem JNA nije imala problema s municijom), a „podršku“ mu je davala srpska paravojska iz automatskog i poluautomatskog oružja.
„Ovako je ne svakoj raskrsnici do grada, a ima ih najmanje deset. Šta ćemo“, upitah Zlaju, računajući na njegovo iskustvo stečeno za vrijeme izraelsko-libanskog rata ‘80-ih, kada je, kao dopisnik, izvještavao o gradskim borbama u Bejrutu.
„Nema šanse da nas nešto ne ‘pronađe'… Nego, haj'mo kod Keme, njegova zgrada je preko mosta, pa još 200 metara pravo i lijevo. Gledaj, razdvojit ćemo se, da ne budemo laka meta. Ti idi prvi, ne zastajkuj i ne okreći se, a ja ću odmah za tobom. Trči što brže možeš preko mosta, do džamije, skloni se kod obližnje zgrade i sačekaj me“, nabrzinu mi dade upute Zlaja.
Urednik se mora slušati, pa odmah „zaždih“ prema jugu, ka Hrasnom, na brisani prostor, pa preko mosta… Čujem fijuke metaka, tupi zvuk dok udaraju u asfalt i metalnu ogradu mosta, ali ne smanjujem brzinu i ne osvrćem se. Kad sam bio na drugoj, lijevoj obali Miljacke, u trku okrenuh glavu i vidjeh Zlaju na početku mosta, trči koliko može. U desetak sekundi stigoh do džamije, tu sam već bio dobro zaklonjen, pa još dvadesetak metara do zgrade prije naredne raskrsnice.
Umalo nas ne upucaše Kemine komšije
Iza prolaza vidim u zaklonu dvojicu naših teritorijalaca, gledaju u mene, ne znaju ko sam, zbunjeni su… U trku dok im prilazim govorim da sam domaći, novinar, da je sve u redu, da će uskoro stići i moj kolega. Zaustavim se u zaklonu kod njih, za dvadesetak sekundi stiže i Zlaja, jedva dolazimo do daha, isprekidano govorimo teritorijalcima da idemo kod Keme Kurspahića.
Jedan od njih nam kaže da ga poznaje, da ga je vidio sat ranije kako prolazi u automobilu, da sada možemo polako prema njegovoj zgradi, preko puta ulice, zaklonjeni smo od „osamdesetčetvorke“ i snajperiste koji „udara“ sa jednog od plavih nebodera. Upozorava nas da pripazimo, jer nerijetko između okolnih zgrada „zalutaju“ pripadnici srpske paravojske, oni koji su došli iz drugih bosanskih mjesta ili čak iz Srbije, pa se ne snalaze u gradu, ali ima i domaćih agresora, koji upadaju u kvartove i prave metež.
Uradismo kako nas je teritorijalac uputio, nikoga do Kemine zgrade nismo ni vidjeli, a kad smo prišli njegovom ulazu u haustor vrata se otvoriše i pred nas iskočiše dvojica sredovječnih ljudi u civilnoj odjeći – jedan s poluautomatskom puškom, a drugi s pištoljem. Njihovo oružje i prijeteći pogledi nas zalediše, uglas im panično govorimo da smo novinari, Kemine kolege iz Oslobođenja, u strahu da nas ne smatraju napadačima i ubačenim elementima i ne zapucaju.
U to se na vratima pojavi Kemo i reče naoružanim ljudima, haustorskoj straži i čuvarima svojih porodica, da smo mi njegove kolege – oni odahnuše, mi još više. Kemo se u svoj toj muci i gunguli smije, kaže da je imao predosjećaj da ćemo doći – zvao je redakciju, rekli su mu da smo krenuli i da će nas Alija dovesti do Čengić-vile. Idemo u stan, a tamo nas na vratima dočeka njegova supruga Vesna, pravi nam odmah kafu i čaj – da „dođemo sebi“.
Nema greške kad je urednik Adil Hajrić
„E, sad popijte tu kafu, pa da radimo, neće se novine same napraviti“, kaže glavni urednik i pokazuje nam telefaks. „Neki su mi se smijali kad sam ga kupio prije nekoliko mjeseci, ali sad će se vidjeti da je to bila dobra investicija.“
I radili smo tog poslijepodneva, pa večeri, tokom noći, gledali televiziju i slušali radio, pratili telefonsku komunikaciju iz Predsjedništva sa zarobljenim Izetbegovićem, kontaktirali s ekipom u Nedžarićima i ostalim kolegama u gradu i dopisnicima iz drugih mjesta. Pisali smo vijesti i tekstove (Kemo je imao dvije pisaće mašine – „zlu ne trebalo“), telefaks je vrijedio kao suho zlato, oko nas je rasla gomila zgužvanih ispisanih papira koji su zastarjeli, jer su se vijesti i situacija mijenjali svakih nekoliko minuta.
U redakciji u Nedžarićima je sve pod kontrolom držao urednik Adil Hajrić, vrstan novinar i urednik, a meni lično (i mnogim drugima) još bolji čovjek. Kad ga gledaš kako radi – polako, studiozno, „vagajući“ svaku riječ ili podatak u tekstu – pomisliš da nikada neće završiti, a on posao okonča brzo i kvalitetno i pri tome ispriča neku zgodnu dogodovštinu i nauči te na djelu kako je novinarstvo pisanje i pričanje o životu, ljudima i događajima.
‘Oslobođenje’ smo pravili, a onda ga i prodavali
Tog poslijepodneva i navečer su do redakcije uspjele stići neke kolege, donijeli tekstove, vrhunski posao su odradili fotoreporteri predvođeni Danilom – Dačom Krstanovićem, cijela redakcija je uspjela napraviti vrhunski posao u nemogućim uvjetima. Taj drugi na treći maj bio je samo jedan od nezaboravnih dana u „listu koji je odbio da umre“ i kamenčić u mozaiku ljubavi i profesionalizma da Oslobođenje zvanično bude proglašeno najboljim novinama na svijetu za 1992. godinu.
Tokom noći granatiranje je prestalo, borbe su utihnule, iščekivala se najavljena razmjena u Dobrovoljačkoj. Mi smo izašli na raskrsnicu i građanima prodavali novine koje su odštampane nekoliko sati ranije u Nedžarićima. Trafike su već bile uništene, pa je ulična prodaja bio jedini način da Oslobođenje stigne do čitalaca.
Čekali smo da se završi razmjena u Dobrovoljačkoj, pa smo krenuli prema centru Sarajeva, svjedočeći ogromne razmjere razaranja po cijelom gradu, pogotovo na Skenderiji. Nešto kasnije su, da se preduprijede nove nedaće, vodeći ljudi Oslobođenja osmislili novi sistem rada i donijeli odluku da, kad su već novine bile u rukama čitalaca 3. maja, nijedan dan ne smije proći bez našeg lista. To smo obećanje održali svih 1.425 dana opsade, tokom koje je ubijen 11.541 građanin Sarajeva, od kojih 1.601 dijete.
‘Oficir i džentlmen’ i poziv na razum u teška vremena
Bila je 2. i 3. maja sjajna „pokazna vježba“ kako se medij – u ovom slučaju dnevne novine – može praviti i od kuće (online), pod granatama i snajperskom vatrom; bez interneta, računara, mobitela, sigurne saobraćajne komunikacije…
Bilo je to 28 godina prije nego što će korona virus „srušiti svijet“, zatvoriti nas u kuće i natjerati da godinama radimo online.
Meni je taj majski ratni dan i online pravljenje najboljeg lista na svijetu, s kolegama koji su pisali historiju novinarstva, i sada, nakon 33 godine, iskustvo za koje se moraš izboriti i zaslužiti ga, i vraća mi misli bukvalno u svakom minutu i sekvenci. Kao i krik Jove Divjaka, „oficira i džentlmena“ naše odbrane i troipogodišnjeg stradanja: „Ne pucaj! Ne pucaj!“ – poziv na razum u teška vremena i da se nikada ne ponove 2. i 3. maj 1992. godine.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.