Imamo li pred sobom ovog kišnog proleća jedan produženi istinski praznik mladosti? Ne veštački napumpan, već pravi dan mladosti. Prolaze nedelje, čak i meseci, a ovoj mojoj generaciji seniora čini se da živi u nikad dosanjanom snu.
Mi gradska deca iz pedeset i neke nismo se baš uneli u onaj posleratni elan kada su mladi uz ašov i lopatu gradili novu zemlju. Bratstvo i jedinstvo – u to smo čini se svi iskreno verovali, ali nam je bila dojadila ta stalna fraza koja se iz dana u dan od štafete do štafete, od jednog sleta do drugog ponavljala u Titovoj Jugoslaviji.
Da je vreme socrealizma prošlo, da je „u tunelu usred mraka zasijala petokraka“ ne može više da „žari i pali“ mlade, pokazao je, ko bi drugi nego, Đorđe Balašević. Da li mu je neko iz vrha Titove garniture šapnuo ili je on svojim ogromnim talentom nepogrešivo osetio duh vremena, tek skovana je za nas iz „pedeset i neke“ neka bolja himna.
Sumnjaju neki da nosi nas pogrešan tok,
da slušamo ploče i sviramo rok
I mi, mladi iz sedamdesetih, čini se, uspeli smo nekako da uz tako modernizovanu verziju (Balaševićeve „Računajte na nas“) zakletve Titu, pristanemo na Dan mladosti.
Dan mladosti? Može, ako Tito i vlast tako žele
Ako gledam iz perspektive mog društva iz tadašnje Osme gimnazije sa Vračara, rekla bih da smo bili „tolerantni“ prema Titu, štafeti, radnim akcijama i čitavoj toj koreografiji. I tako je to ostalo kad smo se raspršili po fakultetima i postajali prijatelji sa studentima iz svih krajeva Jugoslavije. Dan mladosti? Može, ako Tito i vlast tako žele da obeleže njegov rođendan. Ali ti jednoobrazni masovni izlivi, to preterano rodoljublje, kao da ništa drugo i ne postoji, nemaju nikakve veze sa našim spontanim razonodama u našim mladim životima. Tako smo tada mislili.
A evo sada već šest meseci masovno je na videlo dana izašla angažovana mladost. Pobuna je izbila posle tragedije u Novom Sadu, koja se dogodila usled korupcije, nebrige i nestručnosti. Donedavno gotovo nevidljiva studentarija, stiže u grupama do svakog zaseoka, ne znaju za umor, složni su i druželjubivi, vole svoju zemlju, neće nikuda da odu.
Mi iz pedeset i neke, nit’ smo pripadali mladosti iz NOB-a, nit’ smo umeli da se uklopimo u elan posleratne izgradnje. Ratne devedesete su nas dočekale kao sredovečne ljude. Svojoj smo deci odavno poželeli srećan put i stalni boravak u nekoj drugoj boljoj zemlji.
E, sad bismo i mi stari da učestvujemo u ovom mladalačkom pokretu. Sad bismo i mi voleli da nam studentarija, kao nekad Titu, pokloni štafetu mladosti sa najboljim željama.
Šta bi ‘drug Stari’ rekao na ovoliki samoupravljački elan
Ima ovo današnje majsko vreme neke sličnosti sa Titovim vremenom: sadašnja omladina razbija medijski mrak dok leči žuljeve na nogama, a u ondašnjem vremenu udarništvo se merilo plikovima na rukama. Ašov i lopata su nekadašnje omladinske alatke, a sada je nezamisliva bilo kakva akcija, bez mobilnih telefona.
Ovoga maja mladost se samoorganizuje i samoupravlja do poslednjeg daha. Ne znam šta bi Tito rekao kad bi video koliko je plenuma i samoupravljačkog entuzijazma niklo po fakultetima. Svima bi ipak moralo da bude jasno da su studenti u Srbiji izrasli u silu, od koje se ovaj režim baš drma. I samo što nije pao.
Istorija se valja po Srbiji. Ili nam se samo tako čini.
Naša deca su dobra, složna, pametna, lepa… Nazivamo ih oslobodiocima, kao da se na mlade primio pelcer Tihog i Prleta. Hajde da ozvaničimo tu novospoznatu istinu. Hoćemo novi, lepši, bolji, jači, pravi Dan mladosti.
Iskustva iz prve ruke
A kakav je bio onaj Titov praznik, poslednjih godina života i neko vreme posle njegove smrti o tome mogu da posvedočim iz prve ruke.
Kao mlada i ambiciozna novinarka Politike, bez ikakvog partijskog staža i afiniteta, bila sam zadužena da na beogradskoj hronici pratim komunalije i čak su mi, kao nagradu dali da nekoliko godina pratim omladinu. Dragulji omladinskog angažmana bili su Dan mladosti, štafeta, priredba na stadionu JNA i omladinske radne akcije. Kao i sve druge organizacije, i omladinska je patila od bolesti jednopartijskog autokratskog sistema. Teško je bilo misliti svojom glavom i biti primerni omladinac. Gotovo nemoguće.
„Neće ti to niko objaviti“, dobro se sećam odlučnog glasa moga drugara i tadašnjeg urednika beogradske rubrike Politike, kome sam na samom kraju 1980. godine, u vreme kad su se održavale konferencije omladine i rotacije rukovodstva, dala da pročita intervju koji sam napravila na brzinu sa Vasilom Tupurkovskim, odlazećim predsednikom Saveza socijalističke omladine Jugoslavije (SSOJ). Za razliku od mnogih drugih profesionalnih omladinaca, taj je čovek govorio normalno, bez upotrebe fraza koje je ponavljala dobro plaćena armija omladinskih birokrata. I razgovor sa njim je bio neobičan i spontan.
Šta je sve rekao ne mogu više da se setim. Samo znam da su njegove reči daleko odskakale od okvira koji je u prvoj posttitovskoj deceniji bio zakovan u kamenu. A razgovor se vodio samo nepunih osam meseci posle Titove smrti. Kada su se svi lažno zaklinjali „u Tita i posle Tita“, i prećutno se podrazumevala obaveza da se podgreva ta opštenarodna hipokrizija.
Kako je Tupurkovski postao Džemperovski
Ne obazirući se na Tita, Tupurkovski je govorio normalno o problemima i mogućim rešenjima u organizovanju omladine. Bilo je sasvim jasno da je sadržaj razgovora obavljenog bez unapred datih pitanja, pa još sa spontanim odgovorima nepogodan za objavljivanje u dnevnim novinama.
Ne znam više ni kako sam i uz čiju pomoć došla do NIN-a čija se redakcija nalazila 7-8 spratova više od Politike. U to vreme, pre 45 godina, NIN je analitičkim tekstovima umeo da iz okamenjenog vokabulara jednopartijskog socijalizma proviri u svežiji vazduh.
Vasil Tupurkovski se, bez birokratskih floskula i patetike, založio za otvoreniju, spontaniju i slobodniju organizaciju mladih. Onu koja će se prestati da bude prvi stepenik za napredovanje na lestvici dobro plaćene funkcionerske partijske birokratije, već rasadnik novih ideja i stavova.
I „hrabri“ NIN objavio je, čini mi se u prazničnom novogodišnjem broju (dočekivala se 1981. godina) intervju sa mojim vršnjakom Vasilom Tupurkovskim. Kako je bio komotan u razgovoru, tako se krajnje komotno i oblačio, „bez tašne i mašne“, što je i bio naslov ovog teksta.
Tek potom, Vasil je dobio nadimak Džemperkovski i dugo je obavljao razne visoke funkcije, uvek u majici ili džemperu bez sakoa i bez kravate. Srušila se Jugoslavija, nestao je socijalizam, Tupurkovski je bio umešan u razne afere, ne znam da li su mu bile nameštene ili ih je zaista on proizveo, ali Džemperovski se nije odrekao svoje omladinske uniforme.
Na Titovom Danu mladosti prevladavali su ‘ćaci’
Za tih nekoliko godina, koliko sam bila profesionalno prikovana za zvanično etabliranu organizovanu omladinu, nailazila sam na masu jednoobraznih dogmata, a Tupurkovski je bio gotovo jedini koji je od njih svih odskakao – po znanju, po obrazovanju, po tome što je govorio strane jezike i svakako po džemperima. I da je kojim slučajem danas mlad, sigurna sam da bi on predvodio one koji poskakuju i uglas veselo viču: „Ko ne skače taj je ćaci!“
Ćaci! Prošlo je od tada mnogo vremena, bezmalo pola veka, a da se tek ove godine, sa pokretom koji nas je okrepio, razbistrio, razveselio, čini se čak i opametio pronašao pravi izraz za te i takve omladince koji od svoje mladosti prave profesiju. Izraz koji je nastao posle ćiriličnog natpisa pred novosadskom gimnazijom gde je umesto slova đ koje na ćirilici odlikuje dugi nastavak pod trbuhom upotrebljeno slovo ć.
Miljenko Jergović poklonio je ćacijima jednu od svojih stalnih kolumni. Značenje i značaj dao joj je kako kaže „anonimni jezički genije“, koji rečju „ćaci“ označava „vrstu neukih režimskih konfidenata, koji su lišeni svih znanja i kompetencija, ali će se uvijek i posvuda boriti za ono što se s vrha režima propisuje kao mjera istine, pravde, te što je najvažnije, znanja“.
Novinarstvo na generalnoj probi
Proslava Titovog rođendana, ujedno Dana mladosti, uvek se odigravala u kasno popodne 25. maja. A naša novinarska ekipa bi ceo taj spektakl imala već opisan na jednoj ili dve otisnute stranice i pre nego što bi on realno otpočeo. Ceo događaj, stotine mišićavih vojnika koji sa lakoćom okreću puške, devojčice u pionirskim maramama koje izvode baletske pokrete sa korpicama punim cveća, pesme koje se pevaju… ispisivali smo na osnovu gledanja generalne probe na stadionu 24. maja.
Potom smo 25. maja, privilegovano bivali smešteni u kancelariju nekog od urednika, gde smo na televizoru pomno pratili u kom trenutku se na stadionu JNA prolomio aplauz.
Jednog takvog maja, mislim da je to bilo 1982. godine, moja prijateljica novinarka Verica Rupar i ja bile smo zavaljene u udobne uredničke fotelje, jele prve majske trešnje, malo se podsmevale komentatorskim izlivima oduševljenja na licu mesta, a malo strahovale od provale oblaka, jer to bi značilo ozbiljnije menjanje već odštampanih stranica.
Pišući opise tih parada nijedan novinar se nije proslavio.
Važno nam je bilo samo da Politika sutradan izađe sa tačnim opisom izvedbe, detektovali smo i aplauze. Ubacivali smo ih u već ispisan izveštaj, ali retko smo kada uspevali da svoje mlado novinarsko pero izoštrimo na nekoj spontanoj reakciji.
Moderno je da se mrzi pokojna Jugoslavija
Jedan naš kolega iz druge redakcije ipak je iskočio te godine iz šablona. Upitao je koliko će cela priredba na Stadionu JNA da košta. Umesto odgovora, profesionalni omladinci promeškoljili su se u svojim foteljama i prešli na drugo pitanje.
Postalo je moderno, piše Aleksandar Hemon u autobiografskoj knjizi (Book of My Lives), to da se mrzi pokojna Jugoslavija ili da joj se retroaktivno postavlja dijagnoza „nekakvog Frankenštajna skrpljenog od rasparenih delova čiji je raspad stoga bio neizbežan i nužno krvav“. No, ta zemlja, koju Hemon opisuje kroz biografiju svoje majke, imala je, kako piše, „definisani utopijski cilj“ u koji su građani verovali i kome su težili.
Pobedili su, međutim, loši momci.
Da li je kasno za novu borbu. Ovaj pametni veseli talas mladosti ubeđuje nas svakodnevno, čak i kada se nadviju tmurni oblaci i kada se stušti kiša, da se od budućnosti ne odustaje. Hajde onda da i mi stari poletimo i kažemo: „O-ruk!“
Stavovi izraženi u ovom članku su autorkini i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.