Moj djed Saeed je imao samo šest godina, tog 15. maja 1948. godine, kada su cionističke milicije napale njegovo selo u Beershebi, prisilivši njegovu porodicu na bijeg. Majka ga je nosila dok su bježali od užasa eksplozija i granatiranja. Najbliže utočište bila je Gaza. Stigli su tamo s mišlju da će u improvizovanim šatorima ostati nekoliko dana, sigurni da će se uskoro vratiti u svoje domove i na plodnu zemlju.
Nisu znali da će njihov privremeni boravak potrajati decenijama i da će šatori postati trajna betonska zdanja u kojima će živjeti. Ključevi od kuća za koje su se grčevito držali će zahrđati, pretvorivši se u simbole prava na povratak koji se prenose s koljena na koljeno – 77 godina već, a taj proces još nije završen.
Veći dio svog života Nakbu sam doživljavala kao prošlost, tragediju koju sam naslijedila kroz priče svog djeda. Ali od 2023. godine, živim vlastitu nakbu u Gazi – ovaj put u stvarnom vremenu, pod objektivima pametnih telefona i televizijskih ekrana. Milicije koje su nekada protjerale mog djeda postale su država s jednom od najsavremenijih vojski na svijetu, raspolažući smrtonosnim oružjem protiv opkoljenog civilnog stanovništva koje traži samo slobodu i dostojanstvo.
U oktobru 2023. godine, Izrael je pokrenuo kampanju prisilnog raseljavanja koja jezivo podsjeća na ono što je moj djed pretrpio. Stanovnicima sjeverne Gaze naređeno je da se evakuišu na jug – da bi i ti dijelovi bili bombardovani. Cijele porodice hodale su satima, bose, noseći samo ono što su mogli ponijeti. Ponovo su se ljudi našli u šatorima – ovaj put ne od plastike, već od ostataka, tkanine i svega što je moglo pružiti zaklon od žarkog sunca ili hladnoće. Suočavali smo se sa smrću bez metaka. Novorođenčad su umirala od hladnoće i dehidracije. Bolesti koje je svijet gotovo iskorijenio poput dječije paralize i malarije vratile su se zbog neadekvatnih sanitarnih uvjeta. Izrael je pojačao svoju blokadu, sprečavajući ulazak hrane, lijekova i osnovnih potrepština. Prema Svjetskom programu za hranu, 96 posto stanovništva Gaze sada pati od nestašice hrane, od umjerene do katastrofalne. Svjetska zdravstvena organizacija potvrdila je najmanje 32 smrtna slučaja od neuhranjenosti među djecom mlađom od pet godina i upozorila da će se taj broj povećavati.
Sada živimo kao što su nekada živjeli naši djedovi i bake: bez struje, bez tekuće vode, kuhajući na drvima ili u glinenim pećima. Dim ispunjava zrak i guši majke dok djeca spavaju praznih stomaka. Zaprežna kola zamijenila su automobile – uništene ili onesposobljene zbog nestašice goriva. Okupacija nas je lišila ne samo naše zemlje već i osnovnih životnih uvjeta.
Moj djed, koji je svjedočio prvoj Nakbi, nije preživio drugu. Nakon godinu dana patnje, gladi i nedostatka medicinske njege, preminuo je u oktobru. Izgubio je polovinu tjelesne težine u nekoliko mjeseci. Njegova nekada jaka figura – bio je ponosan sportista – svedena je na kost i kožu. U svojim posljednjim danima ležao je nepokretan, tiho podnoseći moždane udare i bol bez lijekova, bez adekvatne hrane i bez olakšanja. Još se sjećam našeg posljednjeg zagrljaja 11. oktobra. Bio je to tihi oproštaj. Suza je skliznula niz naborani obraz čovjeka koji je vidio previše ratova i sahranio previše snova. Ta suza rekla je ono što riječi nikada nisu mogle: bilo je vrijeme da se pođe. I pitam se: da nije bilo rata, da li bi preživio? Da li bi mu posljednji mjeseci mogli biti ispunjeni pažnjom umjesto glađu?
Kao da sve ovo nije bilo dovoljno, izraelski premijer Benjamin Netanyahu otvoreno je pozvao na raseljavanje dva miliona Palestinaca iz Gaze. Njegova retorika samo potvrđuje decenijama stare izraelske planove, koji sada imaju potpunu podršku Sjedinjenih Američkih Država. Jedan od tih planova zamaskiran je jezikom „dobrovoljne migracije“, ali stvarnost je daleko od dobrovoljne. Život u Gazi su učinili nepodnošljivim.
Prema podacima Ureda Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih poslova, do 1. jula, 85 posto zdravstvenih ustanova u Gazi bilo je uništeno ili oštećeno, uključujući 32 od 36 bolnica. Obrazovni sektor je jednako desetkovan: UNICEF izvještava da 80 posto škola i univerziteta u Gazi više nije funkcionalno, a najmanje 94 akademika je ubijeno.
Napadi se protežu čak i na UNRWA-u, agenciju UN-a koja podržava palestinske izbjeglice od originalne Nakbe. Izraelski parlament zabranio je njeno djelovanje na palestinskim teritorijama, dok su istovremeno bombardovali skladišta hrane i vršili pritisak na zemlje donatore da smanje finansiranje. Zašto? Zato što postojanje UNRWA-e podsjeća svijet na zakonsko pravo izbjeglica na povratak. Izrael želi da se to sjećanje, i svi fizički tragovi tog prava, izbrišu.
Cijeli izbjeglički kampovi, simboli tog prava, sravnjeni su bombama. Kampovi poput Jabalije i Shatija na sjeveru te Khan Younisa i Rafaha na jugu pretvoreni su u masovne grobnice. Nekada dom generacijama snova i prkosa, ovi kampovi sada čuvaju samo kosti onih koji su odbili otići.
Zato se opet pitam: Hoće li se san mog djeda o povratku na svoju zemlju ikada ostvariti? Ili će historija nastaviti okretati svoj okrutni točak, ispisujući nova poglavlja egzila i patnje? I hoću li jednog dana svojoj djeci pričati o našoj nakbi i našim snovima o povratku – baš kao što je moj djed nekada pričao meni o svojim?
Stavovi izraženi u ovom članku su autorkini i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.