Predavala sam engleski jezik studentima prve godine na Univerzitetu u Massachusettsu prije 11 godina. Jedan student u grupi, koji je kasnio s radom, naljutio se zbog novog zadatka na kom smo radili. Podigao je stolicu i bacio je pored prolaza studenata.
Zatim je sjeo kao da se ništa nije dogodilo. Stolica nije nikoga udarila, ali nekoliko studenata moralo je sagnuti glavu. Kao neko ko se bori s PTSP-om (posttraumatskim stresnim poremećajem) i disocijacijom kao posljedicom zlostavljanja u djetinjstvu i porodičnog nasilja, smrzla sam se ispred učionice, na trenutak se vraćajući na prethodne nasilne incidente s bivšim partnerom.
Prisjetila sam se ove scene sa svojim bivšim studentom kada sam nedavno ponovno pogledala četiri epizode serije Adolescencija na Netflixu. Serija istražuje posljedice koje pogađaju 13-godišnjeg dječaka, njegovu porodicu i zajednicu, nakon što ubije učenicu koja ga je maltretirala na internetu. Dok policija ispituje Jamieja, glavnog lika, on neprestano poriče svoju umiješanost. Na kraju se prikazuje snimak ubistva u kojem Jamie ubada tinejdžericu.
Za mene, činjenica da dječak može ubiti djevojčicu i uvjeriti sam sebe da nije učinio ništa loše ukazuje na veliki društveni neuspjeh. Dječake se uči da je postupanje na temelju bijesa prihvatljivo. Mi smo to normalizovali.
Nasilje kao ‘prihvatljivo’ ponašanje
Kad sam imala 25 godina, nekoliko mjeseci sam se zabavljala s jednim muškarcem. Prijatelj mu je bio u posjeti i pitao me jesam li spremna za avanturu s njima dvojicom. U duhu tog vremena, rekla sam: “Rođena sam spremna”. Moj dečko je to pogrešno protumačio kao seksualnu aluziju i odmah me snažno ošamario. Niko nije rekao ni riječi, a dan je nastavio kao da se ništa nije desilo. Prijatelj mog dečka nikada mi se nije javio nakon incidenta. Nikada nije učinio niti rekao ništa što bi sugerisalo da misli kako je nasilje neopravdano. To me naučilo da je nasilje normalno, prihvatljivo ponašanje.
Ponašanje mog studenta me toliko uplašilo da nakon toga nisam bila sigurna da mogu zaštititi ostalih 20 mladih ljudi u njegovoj prisutnosti. Obratila sam se svojim nadređenim, koji su mi predložili da kontaktiram obezbjeđenje i centar za poteškoće u učenju, koji je nudio usluge studentima s fizičkim ili kognitivnim problemima.
Očekivala sam da će obezbjeđenje razgovarati sa studentom i dokumentovati događaj, kako bismo imali trag na papiru, u slučaju sličnih djela ili prijetnji nasiljem. Umjesto toga, iz obezbjeđenja su mi rekli da niko nije povrijeđen, tako da nije bilo incidenta koji bi mogli prijaviti. Iz centra za poteškoće u učenju su mi rekli da je student u njihovom programu, ali da ne mogu sa mnom podijeliti nikakve informacije o njemu ili kako se najbolje nositi s njim.
Kontrola bijesa
Rješavanje ovih problema kod mladih ljudi ključno je za sprečavanje ozbiljnog nasilja u njihovom ponašanju kada odrastu. U suprotnom ćemo iznevjeriti svoju djecu, te ćemo stajati na raskrsnici s povećanim nasiljem kod dječaka i mladića, koje će onda samo eskalirati ako se ne pronađu održiva rješenja.
Moj bivši partner koji me zlostavljao nije imao zdravog muškog uzora dok je odrastao. Prema riječima mog zlostavljača i njegove majke, nije bio naučen obuzdavati temperament ili kontrolisati bijes.
Vjerujem da osvješćivanje mora početi s roditeljima i u ranoj dobi.
Frustracija i bijes se moraju prepoznati, imenovati i suočiti s njima. Ako se mlade ljude može naučiti da identifikuju radnje koje pokreću njihove odbrambene ili čak nekontrolisane reakcije, eskalacija se može spriječiti. Kada roditelji mogu prepoznati ponašanje djeteta i ukazati na njega, mogu se ponuditi rješenja i alternative burnom ponašanju.
Slobodno vrijeme kod kuće i u školi ne bi se trebalo koristiti kao kazna, već kao prilika da se odmaknemo, udahnemo i ponovno procijenimo situaciju. Proces se mora ponavljati i učvršćivati kako bi se promijenio obrazac ponašanja. Poticanje dječaka da prepoznaju i izraze svoje osjećaje – bilo da se radi o bijesu, tuzi ili frustraciji – može biti ogroman korak naprijed u podučavanju da postanu svjesni tih osjećaja, umjesto da samo djeluju na temelju njih.
Edukacija u nastavi
Nakon što djeca krenu u školu, rasprave o osjećajima i odgovarajućim postupcima moraju postati redoviti dio nastave. Nova definicija slobodnog vremena može učenicima ponuditi praksu brige o sebi, odnosno zdravu alternativu izražavanju bijesa. Vrijeme za odmor u uredu školskog terapeuta ili sa savjetnikom za usmjeravanje ili drugim obučenim osobljem može postati sigurno mjesto za smirenje i raspravu o alternativnim odgovorima umjesto bijesa.
Tokom nastave, u učionici, situacije igranja uloga mogu pomoći učenicima da nauče i vježbaju alternativne odgovore na bijes i agresiju kada se suoče s uznemirujućim podražajima. Ova vrsta vježbe i potkrepljenja može postati novi automatski odgovor ako se djeci pruži dovoljno povratnih informacija i prilika – kako kod kuće, tako i u školi. Poučavanje o mentalnom zdravlju u učionicama, počevši od rane dobi, može pomoći u destigmatizaciji emocija srama, izolacije i nemoći.
Sram i nelagoda mogu biti značajni okidači i za dječake i za djevojčice, a u seriji Adolescencija su zaista doveli do toga da je Jamie smrtno izbo djevojčicu koja ga je maltretirala na internetu. Sram i bijes su normalne ljudske reakcije na određene situacije, ali rješavanje tih osjećaja od vrlo rane dobi može pomoći djeci da nauče zdrave i sigurne načine suočavanja, umjesto da se iživljavaju na drugima. Moj zlostavljač je također osjećao sram kada je pretpostavio da je moj odgovor njegovom prijatelju dvosmislen.
TV prikazuje muškarce kao fizički jake
Kao društvo, učimo dječake i muškarce da je bijes prihvatljiv. TV reklame i filmovi prikazuju muškarce kao fizički i mentalno jake do te mjere da ih svaki izraz ranjivosti čini slabima i inferiornima.
Vrijeme je da dječake i muškarce naučimo da su jači, a ne slabiji, kada su svjesni svojih emocija i kada se s njima osjećaju ugodno.
Dok muškarci i dječaci ne budu mogli prepoznati i promijeniti emocionalnu brzinu umjesto da djeluju na temelju bijesa, nikada nećemo moći stvoriti društvo u kojem sva ljudska bića – dječaci i muškarci, djevojčice i žene – mogu komunicirati s međusobnim poštovanjem i sigurnošću.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorkini i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.