Uz sve ono što sam preživio i sve ono što smo preživjeli u 1.425 dana opsade Sarajeva, uz sve gubitke, uz sve tuge, uz činjenicu da me ništa tako snažno i tako silno nije obilježilo kao život u obruču, čini mi se nezahvalnim o tome pisati, pored Gaze.
Uz slike i fotografije genocida uživo, koji se odvija na tom komadiću Planete.
Pred – znam da zvuči kao fraza – očima cijeloga svijeta.
A opet, ljekovito mi je nizanje redaka na papiru o više od hiljadu sarajevskih dan, dana zasutih granatama, snajperskim mecima, dana promrzlih ruku i nogu, dana (polu)praznih stomaka, dana dugih redova za vodu.
Možda zvuči čudno
Dana vijesti o mrtvima, dana dženaza i sahrana.
Da, ako ovo čitate, može zvučati čudno, uvrnuto, traženje lijeka u sjećanju na ubijanje, glad, hladnoću…
No, među ovim hiljadama dana, skrivali su se i oni u kojim bi čovjek osvijestio trenutak čiste sreće.
Makar nakon njega, uslijedila i smrt.
Sjećam se, tako, onoga dana, 22. jula 1993., kada je na Sarajevo sa agresorskih položaja ispaljeno 3.777 granata.
I kako sam, u prolazu u kojem sam potražio spas od granata, naišao na skupinu srednjoškolaca, koji su pjevali sjajnu pjesmu: “Ti si mi bila, u svemu, naj, naj, naj…”
I sjećam se kako sam im se pridružio u pjesmi.
I kako nam prilazi jedan divni sarajevski gospodin, sada pokojni.
I kaže nam: “Draga djeco, ispričavam se, odmah, za psovku, ali moram reći: Pa ćaća li ih njihov, imaju li pauzu za ručak?”
Još mi je u ušima smijeh, kojim smo se tada smijali njegovim riječima, mladalački, razdragano.
I kao da ne postoji ništa, osim pjesme.
I našeg smijeha, koji nadjačava granate.
Ili kad mi je Salah, Sudanac, koji je sa mnom studirao medicinu, pa se poslije pridružio UN-ovim mirovnim snagama, donio paket iz Zagreba. Od moje bliske prijateljice Inge, sarajevske Mostarke, recimo to tako.
U paketu – k'o da ga sad gledam – farmerice, košulja, starke, pola kile Franckove kafe, Krašova čokolada, kilogram Cedevite i Denim. After Shave.
Da me nije bilo stid, odmah bi se u Salahovom stanu presvukao.
Dolazim kući. Obučem nove leviske i košulju. I obujem starke.
Obrijem se, pa metnem i Denim.
Nema struje, naravno.
Skuham kafu na limenoj pećici, uz pomoć jedne već dotrajale patike.
Šta me briga, sad imam nove, stare se mogu naložiti.
Uzmem red čokolade, pa “razmutim” Cedevitu, onako, potanko. Da potraje.
Sve je bliži zvuk granata. Ma, i za to me briga!
Ne dozvolite nikad da vas iznenadi…
Tog sam se jutra okupao. Čista je potkošulja na meni. Neću se obrukati ako me i pogodi.
Tih je godina u Sarajevu najvažnije bilo biti čist. Da se ne izofiraš.
Ako te štogod rani, ili te ubije.
I dok ovo pišem, negdje mi iznad glave plove stihovi sjajnog palestinskog pjesnika, Musaba Ebu Tuhe:
“Ne dozvolite nikad da vas iznenadi
Ruža koja se probije
Iz ruševina kuće:
Tako smo preživjeli.”