Više puta poslednjih godina života, Mario Vargas Llosa, jedan od poslednjih živih pisaca latinoameričkog buma, izrazito se izjašnjavao u prilog smrtnosti. Život je čudesno lep baš zato što nije beskonačan.
“Biti besmrtan bi mi izgledalo neverovatno dosadno”, govorio je slavni pisac.
Ono što nije voleo to je “dotrajalost”. I eto, otišao je u 90. godini proglasivši pre nepune dve godine (u oktobru 2023) u svojoj poslednjoj noveli da nam posvećuje tišinu (Le dedico mi silencio). Dva meseca posle toga, posle 33 godine, objavio je svoju poslednju kolumnu u madridskom El Paisu, koju je pisao svakih 15 dana.
I kako to biva sa velikim umetnicima, kakav je svakako Vargas Llosa, njegovi romani su besmrtni i nisu nimalo dosadni. Naprotiv. Danas, kada je globalno realnost neverovatnija od fikcije, književnici latinoameričkog buma aktuelniji su nego ikada ranije. Jer tirani, diktatori, vlastoljupci, dugovečni rodoljupci, sa velikim uspehom u 21. veku potiskuju humanističke tekovine i u onim društvima koja su se dičila utemeljenim demokratskim pravilima.
Zloba, pakost, iskvarenost, podmetačine, ulizivanje, iživljavanje, podaništvo, poniznost, uslužnost, licemerje, lažljivost, podvala, lopovluk, prostakluk… Ne znam da li je iko u romanesknoj formi bolje, tačnije i preciznije uspeo da secira slojevitu anatomiju jedne diktature, kao što je to učinio Mario Vargas Llosa u Jarčevom slavlju (u hrvatskom prevodu) ili Jarčevoj fešti (u srpskom prevodu). I da prikaže kako posle pada režima, jednom otvorene pore razrađenim otrovima još vrlo dugo nagrizaju društva.
Koliko dugo traje tiranija poslije diktature
Zajedno sa Gabrijelom Garcijom Marquezom, Vargas Llosa je u svojoj fikciji gotovo uvek oslanjao na istinite događaje. Nije svoje teme izvlačio iz knjiga. Voleo je da ih doživi pre nego što ih preradi u fiktivni roman. Zahvaljujući novinarstvu, govorio je: “Uvek sam jednom nogom bio na ulici, a drugom među knjigama i za pisaćim stolom”.
Glavni lik u Jarčevom slavlju je stvarna ličnost, Rafael Leonidas Trujillo, koji je vedrio i oblačio, bio sve i svja u Dominikanskoj Republici, bez obzira na funkciju koju je zauzimao više od tri decenije, od 1930. do 1961. kada je ubijen.
Llosa je ovaj roman, ocenjen među književnim kritičarima kao remek-delo, napisao relativno kasno, 2000. godine, i tako pružio zakasneli doprinos grupi pisaca čija su dela svrstana u literarne prikaze tiranija na latinoameričkom potkontinentu. Pre njega u ovom podžanru su se oprobali kolumbijski nobelovac Marquez (Jesen patrijarha), Gvatemalac Miguel Angel Asturias (Gospodin predsednik) i paragvajski književnik Augusto Roa Bastos (Ja, vrhovni).
Prošlo je od tada četvrt veka, a ni do dana današnjeg nije osporena nijedna epizoda iz ovog obimnog dela od nekih 450 stranica. Kada se Jarčevo slavlje pojavilo te 2000. godine, koja je predstavljala ne samo prelaz u novi vek, već i skok u treći milenijum, pisalo se mnogo o tom Llosinom po mnogo čemu originalnom poduhvatu. Cambridge University Press konstatuje da su u tom romanu lično i političko međusobno neodvojivo upleteni, jer se autor usredsređuje na posledice jedne diktature i živote žrtava, decenijama pošto je taj režim okončan.
Llosa u tom razgovoru naglašava kako je 14 godina posle smrti Trujilla boravio u Dominikanskoj Republici osam meseci. I da je Trujillo i dalje bio glavna tema razgovora među Dominikancima iz svih društvenih slojeva. Još se njegova senka nadvijala nad zemljom, mnogi su ga se još uvek plašili. Čuo je od tih ljudi neverovatne stvari i odlučio da sakupi njihova svedočenja.
“Mislim da je diktatura Trujilla verovatno bila simboličan izraz fenomena, političkog fenomena, koji je gotovo cela Latinska Amerika doživela u 20. veku. Trujillo je imao sve karakteristike diktatora”, rekao je Llosa.
Svi latinoamerički diktatori su slični
Po podacima koje su prikupili književni hroničari u vreme kada je Jarčevo slavlje izašlo iz štampe, Llosa je prikupio od Dominikanaca oko hiljadu svedočanstava koje je umetnički utkao u svoj roman.
U predgovorima i pogovorima Jarčevog slavlja, knjizi koja se pojavila u vreme kada je Vargas Llosa već za sobom imao desetine romana ocenjenih najvišim priznanjima, naročito su interesantni opisi i zajedničke karakteristike latinoameričkih diktatura u 20. veku.
Tako u pogovoru za hrvatsko izdanje Jarčevog slavlja (2002), Tamara Horvat Kanjera piše da je “svima njima (južnoameričkim diktatorima) zajedničko nekoliko elemenata: mahom su bili generali, retko su se proglašavali predsednicima država, zadržavajući privid, demokratije i imenujući za predsednike lako upravljive marionete”.
Većinu kompanija prenosili su u svoje vlasništvo, nepotizam i autocenzura bili su glavna sredstva kojim su narod držali podčinjenim. I ostale osobine latinoameričkih diktatora, vrlo su slične sa autoritarnim vlastodršcima u današnjem svetu.
Svi su oni, navodi se, održavali dobre odnose sa SAD-om, a Bela kuća je s vremena na vreme osuđivala nedostatak demokratskih sloboda, ali i istovremeno davala kredite i snabdevala ih oružjem, jer su takve diktature bile “čvrst bedem protiv komunizma”.
I odnos crkve prema diktatorskom režimu bio je u svim diktaturama istovetan: crkvena hijerarhija je podržavala licemernu deklarisanu religioznost vođa, a zatvarala oči pred progonima, ucenama, pljačkama, hapšenjima i ubistvima.
Sve je to, i još mnogo više i preciznije uz mnogo slikovitih detalja i visprenih opservacija, Vargas Llosa umetnički utkao u Jarčevo slavlje da bi ispripovedao je tragičnu priču o Dominikanskoj Republici. U romanu postoji mnoštvo ličnosti koje su se divile ili strahovale od Jarca (nadimak za Trujilla), Poglavara, Dobrotvora kako su ga zvali njegovi saradnici.
Trostruki promašaj lošeg kolumniste
Kako je onda taj veliki majstor pisane reči dopustio sebi da svoju kolumnističku prozu svede na jeftinu ideološku propagandu u prilog baš svakog autoritarnog desničara?
Još od kada se 1990. godine kandidovao za predsednika Perua i izgubio u drugom krugu od Alberta Fujimorija koji je potom vladao sve do 2000. godine, Vargas Llosa se, uporedo sa pisanjem romana, upustio u isključivu političku bitku. Postao je osvedočeni zagovornik desnice i oštar kritičar svih levičarskih ideja kojima se priklanjao u ranoj mladosti. Mnogo je puta u proteklim godinama Vargas Llosa dokazivao da je briljantan pisac i veoma loš političar, ali peruanskog nobelovca ništa, nijedna pa ni najprestižnija književna nagrada, nije mogla da odvrati od želje da u političkim tokovima igra ulogu problematičnog arbitra. Kako je vreme prolazilo, tako je Vargas Llosa sve više i sve vatrenije skretao udesno. Njegov najveći promašaj teško da će mu oprostiti latinoamerički svet, ogrezao u nejednakosti, korupciji, vladavini krupnog kapitala.
Pre neku godinu pokušao je da se umeša u brazilske predsedničke izbore, podržao je Jaira Bolsonara, autokratu i desničara koji ne priznaje klimatske promene i propoveda da vakcina protiv kovida pretvara ljude u krokodile. Pobedio ga je nadmoćno Lula da Silva, šampion sindikalnog pokreta, čovek koji je milione ljudi u Brazilu, programima izveo iz siromaštva.
Malo pre toga održao se drugi krug predsedničkih izbora u Čileu i pisac Jarčevog slavlja objavljuje i poziva narod koji je preživeo Pinochetovu tiraniju da glasa za ultrakonzervativnog desničara Josea Antonija Kasta. Pobedio je mladi levičar Gabriel Boric.
Vrhunac je bio kada je čak i u svojoj domovini, jedini peruanski nobelovac, pozvao sunarodnike da glasaju za Keiko Fujimori, ćerku njegovog rivala na predsedničkim izborima 1990. godine. Ne samo da je sva tri puta promašio u prognozi, već su neki istaknuti analitičari u Južnoj Americi zaključili da Llosa svojim favoritima gradi politički nadgrobni spomenik.
Ne želi da se pretvori u kameni spomenik
Oni koji poznaju dobro rad stokholmske akademije, smatraju da je Vargas Llosa, ako bi se gledalo po umetničkom dometu, zaslužio Nobela mnogo pre nego što je 2010. okićen najvišim književnim priznanjem. Problem je bio, kažu obavešteni jezici, što su njegova maestralna književna dela, koja odišu plemenitim čovekoljubljem, bila u oštroj suprotnosti sa njegovom nazadnom kolumnističkom prozom.
I sada, odlaskom Vargasa Llose na onaj svet, na planeti Zemlji na sve strane buja desničarska autokratija. Obilje je materijala za neko novo Jarčevo slavlje.
Samo nema više takvog majstora koji bi sa toliko upečatljivih detalja iscrtali tragičnu sliku jednog nehumanog društva. A što se tiče propagatora destruktivnih režima koji puštaju vatromete do neba u čast tiranije, oni se mogu naći na svakom koraku.
Zato, kako predlaže jedan kritičar u madridskom El Paisu, hajde da se pomirimo sa Mariom Vargasom Llosom. On je visoko ciljao u svemu što je radio, osećao se pozvanim da stvara istoriju. I dotični kolumnista smatra da je samo sa takvom ogromnom ambicijom Vargas Llosa mogao da stvori svoje besmrtno umetničko delo, a sledbenici i učenici moraju da ga prihvate u celini, sa svim njegovim paradoksima.
Kada je dobio Nobelovu nagradu, Vargas Llosa je više od svega želeo da se za života ne pretvori u kameni spomenik na nekom trgu. Za sada izgleda da se to neće desiti ni posle njegove smrti.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.