Govoreći o takozvanom Pokretu za narod i državu idejni tvorac te organizacije, predsednik Srbije Aleksandar Vučić, nekoliko puta je ponovio da su u taj pokret dobrodošli „svi“.
Ta amorfna i otvoreno bezidejna definicija podesna za raznovrsne interpretacije našla se i u centru trodnevnog skupa „Ne damo Srbiju“, koji je Vučić organizovao u Beogradu.
Ništa na tom skupu nije bilo koherentno i sa smislom, osim ukoliko entropija nije bila sama sebi cilj. Ostaje nejasno da li je to skup na kome je pomenuti pokret i njegov program trebalo da bude predstavljen javnosti, pošto se to nije desilo.
Možda je to trebalo da bude samo seoski vašar kome je nedostajao ringišpil ili korzo kojim besciljno šetaju ljudi trošeći besomučno svoje vreme, ali je najviše ličio na nespretnu kopiju najvećeg skupa u istoriji Srbije održanog 15. marta koji je svojom veličanstvenošću toliko silno uznemirio Vučića da je morao da upotrebi „zvučni top“ da ga razbuca.
Više je skrivao nego otkrivao
Sam naziv skupa – „Ne damo Srbiju“ više je skrivao nego otkrivao. Ko to i kome ne da Srbiju, ko Srbiju uopšte hoće i šta sa njom želi, da li su ljudi koji su došli na skup zapravo došli da je brane i, ako jesu, od koga? Jedna od interpretacija je i da su vlast i njeni simpatizeri, po ko zna koji put, dali sebi za pravo da se proglase za „patriote“, dok su svi njihovi neistomišljenici – „izdajnici“.
Početak skupa obeležio je bizarni falsifikat – učesnici skupa nosili su groteskno veliku zastavu Srbije, dugu 200 metara, za koju su mediji pod kontrolom Aleksandra Vučića tvrdili da je „najveća srpska zastava u istoriji“. Ispostavilo se, međutim, da je ranije bilo još većih megalomana koji su 2023. godine raširili čak 300 metara dugu srpsku zastavu u gradu Zvečanu na Kosovu. No, na stranu takvo takmičenje u „patriotizmu“, i ta zastava je iza sebe ostavila pitanje direktno povezano sa imenom skupa: da li takvo paradiranje nacionalnim simboloima znači da oni koji nisu bili pod tom zastavom nisu rodoljubi?
Daleko od tih političkih zavrzlama skup je pred svoje učesnike koji ne žele da se bave suštinskim problemima postavio ogroman izazov – šta sve pojesti i popiti, a izbor je, bez preterivanja, bio ogroman. Na brojnim štandovima roštilji su radili neprestano, pa se miris pečenog mesa mešao sa slatkastom notom prolećnog povetarca na kom su se vijorile bezbrojne zastave Srbije koje su u rukama učesnici skupa. U velikim kazanima kuvao se pasulj, bilo je raznih suhomesnatih proizvoda „na čačkalicu“, a s obzirom da je u toku post bilo je i posne hrane u neverovatnim količinama. Kome sve to nije bilo dosta, mogao je da se zasladi sitnim kolačima i slatkim pitama, i sve to uglavnom besplatno, a oni koji su stajali s druge strane tezgi čak bi se i naljutili ako biste ih pitali treba li nešto da plate. Alkoholnog pića bilo je tek „za degustaciju“.
To obilje ipak je imalo i svoju cenu – čitav prostor u kome je održavan skup bio je zatvoren montažnim metalnim ogradama, pa je sloboda kretanja onima koji su došli da podrže Vučića bila drastično otežana. Kao razlog bila je navedena bezbednost, ali su se pojavile nezvanične informacije da je Vučić, poučen prethodnim neprijatnim iskustvima, ogradu podigao kako ljudi ne bi pobegli sa skupa pre nego što on ne završi svoj govor, što je bio slučaj na ranijim mitinzima koje je Vučić unapred proglašavao „istorijskim“.
Prostorom u kom je skup održan dominirao je i neverovatan broj mobilnih toaleta i plastičnih kanti za smeće, što je protumačeno kao Vučićev odgovor na delimično istinite, a delimično i preterane priče o tome kako njegove pristalice na svakom mitingu ostavljaju neverovatnu količinu smeća i raznorodnog otpada.
Od Baje Malog Knindže do Mitrovića
Kao posebna atrakcija najavljen je – i nažalost održan –koncert turbo-folk zvezde Baje Malog Knindže koji je poznat po svojim opskurnim pesmama koje veličaju ratne zločince kao što je Radovan Karadžić. Iako nije izazvao euforiju na koju se računalo, taj „koncert“ je, osim svojom kič-estetikom, s pravom uznemirio Bošnjake iz Sandžaka, pa su koalicioni partneri Vučićevog saborca Rasima Ljajića odbili da dođu na skup u Beograd.
Da kakofonija bude epska potrudio se vlasnik izričito provladine Televizije Pink Željko Mitrović koji voli sebe da naziva i di-džejem. On je nedaleko od „koncerta“ Baje Malog Knindže na drugoj bini puštao muziku koju su na video bimu pratile poruke potpuno nespojive sa vlašću koju Mitrović tako strasno podržava: „Stop nasilju! Samo ljubav!“.
Kome ni Mitrović ni Baja Mali Knindža nisu bili dovoljni mogao je da igra u nekom od kola koja su se okupljala oko harmonikaša, a kome nije bilo do igre mogao je da na jednom od mnogobrojnih punktova napiše pismo predsedniku Srbije, a Vučić je unapred obećao da će sva ta pisma pročitati.
Sledeći bezobličnu i bezidejnu logiku pokreta u koji su „svi“ dobrodošli, Vučić je učesnicima skupa omogućio da na štandovima u pisanoj formi predlažu ime za pokret, pošto nasuprot brojnim najvama Pokret za narod i državu i dalje nije zvaničan naziv. Vučić je obećao i da će te sugestije prihvatiti.
Nisu bili zaboravljeni ni najmlađi, za koje su organizovane radionice, od kojih se svojim nazivom posebno izdvajala – „Insistiranje na ćirilici“.
Po ugledu na veliki studentski protest održan 15. marta kada su mu služili kao metalna brana pred strahom od građana, Vučić je i ovog puta ispred svog kabineta u centru Beograda parkirao veliki broj traktora okićenih zastavama Srbije, za koje se hvalio da ih je lično dovezao.
Građani koji su se zatekli u takvoj atmosferi delovali su da ne znaju, ili zaista nisu znali zbog čega su zapravo došli na skup. Na novinarska pitanja uglavnom su odbijali da odgovore, a ako i jesu, to i nisu bili odgovori, nego parole kao što su: „Branimo Srbiju i Vučića“, „Došli smo da podržimo našeg predsednika“, „Srbija mora da se bori protiv stranih sila“ i slično, ili su, ako se baš ničeg drugog nisu setili, prkosno uzvikivali „Aco Srbine!“.
Prežvakane floskule
A kada se „Aca Srbin“ konačno na kraju večeri ukazao pred ne preterano oduševljenim fanovima usledio je dugi govor u kome su se mogle čuti prežvakane floskule o ličnim Vučićevim uspesima uprkos svim belosvetskim urotama usmerenim pre svega prema njemu, a malo i prema Srbiji. Građani koji su prethodno čitavog dana besplatno jeli slušali su o neverovatnom ekonomskom usponu Srbije, o čemu je to besplatno jelo valjda trebalo da svedoči, ali i o nezamislivoj opasnosti koja preti da tu idilu uništi – studentskim protestima.
Vučić je zbog toga optužio svoje protivnike da sprovode „teror“ u Srbiji, da žele da mu otmu vlast i da žele da „slome kičmu srpskom narodu“.
Zbog svega toga, a u ime okupljenih na saboru „Ne damo Srbiju“ Vučić je vrlo povišenim tonom zatražio od tužilaštava da „sprovedu sve mere da se uspostave red i mir“. Ništa mirnije zatražio je i da se „otete insititucije vrate u nadležnost naroda“, pri čemu je apostrofirao Radio-televiziju Srbije koju je nazvao jednom od „ključnih učesnika u obojenoj revoluciji“.
„Nema pobede obojene revolucije, ima pobede poštene Srbije, Srbiju nećete moći da sruštite vi koji ste je rušili 12 godina. Možete da se šetkate koliko god hoćete, nema ništa od toga“, zaključio je Vučić.
Ono što je počelo kao vašar bez ideje i smisla, sa ljudima koji su čitavog dana lutali u ograđenom prostoru čekajući da im se obrati njihov predsednik, završilo se tako kao klasična kafanska svađa: od svih obećanja o pokretu u kome navodno ima mesta za „sve“ Vučić se vratio svojoj pravoj prirodi, udario šakom o sto, kao siledžija u krčmi i obećao da sa neistomišljenicima neće biti dijaloga i da će pobuna demokratije željnih građana biti okončana, bez obzira na posledice.
Ubrzo nakon što je završio s govorom i njegove pristalice konačno su slobodno mogle da napuste prostor kojim je Vučić tako silno dominirao ili je mislio da je dominirao. Ponovo su se uverili u neumitnu istinu: ni pljeskavice, ni muzika, makar to bio Baja Mali Knindža, nikada nisu besplatne.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.