Prošle sedmice, za vrijeme još jedne burne noći, moja nećakinja koja uskoro puni četiri godine postavila mi je pitanje koje nikada neću zaboraviti.
„Ako umremo u snu, hoće li svejedno boljeti?“
Nisam znala šta reći.
Kako reći djetetu, koje je vidjelo više smrti nego dnevnog svjetla, da je smrt u snu milost?
Zato sam joj odgovorila: „Ne. Mislim da ne. Zato sada trebamo spavati.“
Tiho je kimnula i okrenula se prema zidu.
Povjerovala mi je. Zatvorila je oči.
Sjedila sam u mraku, slušajući bombe, pitajući se koliko će još djece biti živo spaljeno tu, u blizini.
Utjeha i radost u mračnim vremenima
Imam 12 nećaka i nećakinja. Svi su mlađi od devet godina. Moja su utjeha i radost u ovim mračnim vremenima.
No ja, kao i njihovi roditelji, borim se da im pomognem da shvate šta se događa oko nas. Toliko puta smo morali lagati. Često bi nam povjerovali, ali ponekad bi osjetili u našem glasu ili pogledu da se nešto zastrašujuće događa. Osjetili bi užas u zraku.
Nijedno dijete ne bi trebalo podnositi takvu brutalnost. Nijedan roditelj ne bi trebao strahovati u očaju, znajući da ne može zaštititi svoju djecu.
Prošli mjesec je okončano primirje, a s njim, i iluzija pauze.
Ono što je uslijedilo nije bio samo nastavak rata – bio je to pomak ka nečemu brutalnijem i nemilosrdnijem.
U roku od tri sedmice, Gaza je postala polje paljbe u kojem niko nije siguran. Više od 1.400 muškaraca, žena i djece je ubijeno.
Svakodnevni masakri razorili su ono malo naše preostale sposobnosti da se nadamo.
Neki od njih su pogodili naše domove.
Ne samo emocionalno nego i fizički. Baš ovih dana, zrak je bio ispunjen prašinom i mirisom krvi samo nekoliko ulica dalje. Izraelska vojska ciljala je ulicu Al-Nakheel u Gazi, ubivši 11 osoba, među njima petero djece.
Nekoliko dana ranije, u školi Dar al-Arqam, koja je bila utočište za raseljene porodice, izraelski zračni udar pretvorio je učionice u pepeo. Najmanje 30 ljudi ubijeno je za nekoliko sekundi, većinom žena i djece. Tamo su došli tražeći sigurnost, vjerujući da će ih plava zastava UN-a zaštititi. Nije. Ta škola udaljena je manje od 10 minuta hoda od mog doma.
Istog dana, bombardovana je i obližnja škola Fahd. Troje ljudi je ubijeno.
Dan ranije, čuli smo vijest o užasavajućoj sceni u Jabaliji.
Izraelski napad ciljao je kliniku koju vodu UNRWA, u kojoj su se sklonili civili.
Očevici su pričali kako su vidjeli dijelove tijela razbacane po klinici, djecu živu spaljenu, dojenče obezglavljeno. Miris spaljenog mesa gušio je preživjele. Masakr na mjestu predviđenom za ozdravljenje.
U Gazi nema sigurnih zona
Usred svega ovoga, dijelovi Gaze dobili su naredbe za evakuaciju.
Evakuacija. Smjesta. Ali, gdje? U Gazi nema sigurnih zona. Sjever je sravnjen. Jug bombarduju.
More je zatvor. Ceste su smrtonosne zamke.
Mi smo ostali.
Ne zato što smo hrabri, nego zato što nemamo gdje otići.
Strah nije prava riječ koja može opisati ono što osjećamo u Gazi. Sa strahom se moguće nositi. Strah se može imenovati.
Mi osjećamo tihi užas koji nas guši, sjedi nam u prsima i nikada ne odlazi.
To je trenutak između zvižduka rakete i njenog udara, kada se pitate je li vam srce stalo.
To je zvuk dječijeg plača pod ruševinama. Miris krvi nošen vjetrom.
To je pitanje koje mi je postavila nećakinja.
Strane vlade i političari to nazivaju „sukobom“, „kompleksnom situacijom“, „tragedijom“. No, ovo što prolazimo nije kompleksno.
Ovo je masakr. Ovo što proživljavamo nije tragedija. Ovo je ratni zločin.
Bavim se pisanjem. Novinarka sam, provela sam mjesece pišući, dokumentujući, obraćajući se svijetu svojim riječima. Slala sam izvještaje. Pričala priče koje niko drugi nije mogao. A ipak, veoma često se osjećam kao da vrištim u prazninu.
Ipak, nastavljam pisati. I ako svijet okrene glavu, neću dozvoliti da naša istina ostane neizgovorena. Jer vjerujem da neko sluša. Negdje. Pišem jer vjerujem u čovječnost, čak i kada su joj vlade okrenule leđa. Pišem zato da kada budu pisali historiju, niko ne može reći da nije znao.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.