Izraelsko-palestinska koprodukcija No Other Land osvojila nagradu Oscar za najbolji dokumentarni film. Ovaj Oscar, prvi za Palestinu, sada je dodat popisu od 45 nagrada koje je film osvojio od svog izlaska 2024, uključujući Evropsku filmsku nagradu za najbolji dokumentarac u 2024, nagradu na Berlinskom internacionalnom filmskom festivalu i nagradu Gotham 2024.
Taj dugometražni film dobio je pozitivne kritike i ocijenjen je s pet zvjezdica u medijima. Prikazivan je širom svijeta i rasprodat je na nezavisnim prikazivanjima u Sjedinjenim Američkim Državama. Ipak, nijedan američki distributer nije ga prihvatio da ga prikaže širom zemlje. Jedini razlog za to je njegova tema: Palestina.
Dokumentarni film prati živote palestinskih zajednica u Masafer Yatti, području blizu Hebrona na jugu okupirane Zapadne obale, koje je izraelska vojska proglasila „vojnom zonom“. Pod tim izgovorom, izraelski vojnici i ilegalni doseljenici redovno maltretiraju njegove stanovnike i uništavaju njihove kuće, čineći ih beskućnicima. Priča je ispričana kroz prizmu korežisera Basela Adre, palestinskog aktiviste i Yuvala Abrahama, izraelskog novinara.
Ovaj sirovi, mučni prikaz izraelskih zločina koji i dalje traju nešto je što se distributeri očito boje prikazati. To se dešava u državi koja se ponosi Ustavom zagarantovanim pravom na slobodu govora.
Snažna kampanja za brisanje Palestine u SAD-u
Strah distributera zorno pokazuje koliko je velika kampanja za brisanje Palestine u SAD-u, koja utječe na svaki aspekt javnog života – od obrazovanja preko medija do umjetnosti i kino dvorana.
Antipalestinska cenzura, naravno, nije ništa novo. Od 1948. palestinska kultura i historija neprekidno se suočavaju s brisanjem dok Izrael pokušava opravdati svoje otimanje zemlje tvrdnjom da palestinski narod ne postoji i nema prava na svoju zemlju. Ovaj narativ dominira u javnoj percepciji u zapadnim zemljama koje podržavaju Izrael tokom njegovog postojanja – među kojima prednjače Sjedinjene Američke Države.
Održati ovaj narativ bilo je ključno za kontinuiranu političku podršku.
Ako američka javnost bude izložena većoj količini informacija o događajima u Palestini, ako Palestinci budu humanizirani u većini, ako im se omogući platforma da ispričaju svoje priče o iskustvu genocida i aparthejda, onda će se javno mnijenje dramatično promijeniti.
To se već desilo. Različite ankete u toku prošle godine pokazale su da se Amerikanci, posebno demokrate, ne slažu s politikama njihove vlade o Izraelu i Palestini. Većina demokrata podržala je prekid vatre u Gazi kada ga je administracija predsjednika Josepha Bidena odbila podržati. Taj stav je u konačnici koštao Kamalu Harris brojnih glasova na predsjedničkim izborima.
Značajna promjena u mišljenju javnosti o Izraelu i Palestini otežala bi američkom Kongresu slanje više milijardi dolara pomoći izraelskoj vojsci i političku podršku okupaciji i aparthejdu.
Zato mora biti održana kampanja brisanja, koju predvodi Izrael, protiv palestinskih glasova, priča i historije.
Još jedan slučaj antipalestinske cenzure
No, izazovi na koje je naišao film No Other Land od svog izlaska nisu samo još jedan jednostavan slučaj antipalestinske cenzure.
Priču u filmu pričaju Palestinac i Izraelac. Ne čuje se samo Adrin glas koji govori o onome što se dešava u Palestini, nego i Abrahamov.
Kao što je Abraham rekao u govoru na dodjeli Oscara: „Naši su glasovi zajedno jači“. Zaista, da je film isključivo palestinski, bio bi etiketiran kao pristran i teško bi dobio ovaj nivo globalne pažnje. Činjenica da je korežiser Izraelac vjerovatno je otvorila neka vrata, ali ga je, također, učinila „opasnijim“.
Abraham je u govoru rekao: „Kad pogledam Basela, vidim svog brata, ali mi nismo jednaki. Živimo u režimu u kojem sam ja slobodan po civilnom zakonu ali Basel mora živjeti pod vojnim zakonima koji uništavaju njegov život i koje ne može kontrolisati. Postoji drugačiji put. Političko rješenje bez etničke nadmoći.“
Ideja da Izraelac kao što je Abraham izražava protivljenje aparthejdu i okupaciji se očito ne toleriše. Ne uklapa se u općeniti narativ da je Izrael moralni kompas i da svi Palestinci samo žele uništenje svih Jevreja.
Mnogo je američkih Jevreja koji misle isto što i Abraham i koji su digli glas protiv Izraela. Pristalice Izraela ih nisu samo etiketirale kao „Jevreje koji mrze sami sebe“ nego su ih i maltretirali, cenzurisali i optužili za antisemitizam, pa čak i hapsili tokom demonstracija.
Takvi napadi pod krinkom „suprotstavljanja antisemitizmu i „iz zabrinutosti za sigurnost Jevreja“ zapravo su ugrozili sigurnost jevrejskog naroda.
Sam Abraham se osjećao „nesigurno i nepoželjno“ u Njemačkoj, državi koja je zaštitu Izraela i jevrejskog naroda učinila svojim razlogom postojanja, nakon govora na dodjeli nagrade na Berlinskom filmskom festivalu prošle godine.
Njemački političari su brže-bolje njegov govor označili „antisemitskim“, a web-stranica Grada Berlina opisala je No Other Land kao film koji „pokazuje antisemitske tendencije“.
Kao i SAD, Njemačka je samo udvostručila podršku Izraelu od početka ove genocidne kampanje u Gazi. Na taj način su obje države, kao i ostatak pristalica Izraela na Zapadu, postale prepreka miru.
Abraham je aludirao upravo na to tokom svog govora, rekavši da američka „vanjska politika pomaže blokirati put“ ka miru.
Ostvaren nevjerovatan uspjeh
Uprkos svim izazovima s kojima se suočio, film No Other Land ostvario je nevjerovatan uspjeh. U nadi da će doći do šire publike u SAD-u, autori filma odlučili su samostalno distribuirati film u odabranim kinima. Kako biste saznali gdje se film prikazuje, posjetite njegovu web-stranicu.
No Other Land je snažan film koji Amerikanci moraju pogledati. Kao što je Adra istakao u nedavnom intervjuu za Democracy Now, odgovornost je na nama. Novac od našeg poreza finansira razaranje njegove zajednice, koje se ubrzalo u toku prošle godine.
Nekoliko sedmica prije nego što je osvojio Oscara, Adra je napisao na društvenim mrežama: „Svako kome je stalo do filma No Other Land trebao bi brinuti o dešavanjima na terenu… Masafer Yatta nestaje pred mojim očima.“
Amerikanci moraju djelovati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.