Imao sam sedam godina kada je Njemačka napala i okupirala svog nepouzdanog saveznika, Mađarsku. Bilo je to u martu 1944. Sada imam 87 godina, ali moja sjećanja na skrivanje kao progonjenog Jevreja na lažnim papirima i potpuna devastacija nakon klimaksa borbi vođenih oko nas – između opkoljene njemačke vojske i Crvene armije – još uvijek su kristalno jasno urezane u sjećanje. Posvuda vidim izgorjele automobile, tenkove, mrtve konje i ljudska tijela, razbacane municiju i kacige, spaljene zgrade, planine ruševina i razbijenog stakla – baš kako tragično uništena Gaza izgleda danas.
Već više od godinu dana jasno je da je plan Izraela uništiti palestinsko društvo u Gazi kako bi se što više ljudi natjeralo da ode. Ova se politika mnogo razlikuje od plana nacističke Njemačke da uništi jevrejsko društvo u Evropi – ali ima i mnogo sličnosti. Zato sam se, kao osoba koja je preživjela holokaust, osjećao prisiljenim pridružiti raznim propalestinskim demonstracijama u Londonu.
Te demonstracije su bile brojne i često ogromne. Zbog toga ne čudi da su im vlasti nametnule sve veća ograničenja kako bi ljude odvratile od učešća. Svejedno sam bio iznenađen kada me policija pozvala na razgovor.
Sjećanje na holokaust kao opravdanje za genocid
Ne znamo dokle vladajući namjeravaju ići sa svojim ograničavanjem prava na demonstracije, ali znamo da žele prikazati londonske propalestinske demonstracije kao onečišćene antisemitizmom. I to uprkos činjenici da su te demonstracije uključivale hiljade Jevreja i da su se mnogi Jevreji, uključujući i mene, obratili demonstrantima s pozornice.
Prije godinu dana, održao sam svoj prvi govor na pozornici u Hyde Parku gdje sam ogromnoj masi rekao kako je Adolf Eichmann došao u Mađarsku organizirati deportaciju 400.000 Jevreja u Auschwitz. Govorio sam i o 15 članova vlastite porodice koji su tamo stradali i o svom ocu koji je odveden u logore Belsen i Theresienstadt – iako se na kraju vratio. Govor sam završio ovako: Mi, Jevreji koji smo preživjeli svu ovu bol, ubistva, poniženja i uništenje protivimo se korištenju sjećanja na holokaust od strane izraelske vlade kao pokrića i opravdanja za genocid koji je u toku nad palestinskim narodom u Gazi i na Zapadnoj obali.
Ono što je bilo najupečatljivije u govoru nije bilo ono što sam rekao, nego to što je ogromno mnoštvo slušalo u tišini punoj poštovanja i zatim pljeskalo s takvim entuzijazmom. Apsurdno je sugerirati da je takva gomila bila antisemitska – a kamoli potencijalno nasilna. Ipak, to je upravo ono što je nekoliko novina učinilo kada su sljedećeg dana objavile članke bez dokaza lažno tvrdeći da je gomila prijetila da će vandalizirati spomenik holokaustu u Hyde Parku.
Namjerno odvraćanje pažnje od glavnog pitanja
Od tada su proizraelski političari i novinari nastavili tvrditi da su naše demonstracije “marševi mržnje” ili “zone zabranjene za Jevreje”.
Nedavne tvrdnje da su naši marševi prijetnja londonskim sinagogama daljnji su razvoj ove nemilosrdne – ali neutemeljene – kampanje. Svako ko je svjedočio ogromnoj toplini i podršci koju naša grupa potomaka preživjelih holokausta – kao i širi jevrejski blok – redovito doživljava na marševima, shvatit će koliko je to neutemeljeno.
Što je najvažnije, cijela ova kampanja je namjerno odvraćanje pažnje od glavnog pitanja, a to je kako zaustaviti genocid u Gazi upravo sada. Dok Izrael nastavlja svoje neselektivno bombardiranje – ubijajući još stotine civila u Gazi – od vitalne je važnosti za sve nas u Britaniji da sada progovorimo protiv saučesništva vlastite vlade u izraelskom genocidu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.