Iako divlja i pomalo ‘privatna’, Bjela je ipak zakon

„Slovenac si?“, pitao me prvih dana marta neznanac na šestosjedu skijališta Olimpijskog centra Bjelašnica.

„Ne, nisam. Ličim na Slovenca“, našalio sam se.

“Bosanac si. Domaći. Najbolji ljudi“, kazao je, dodavši: „Izvini, ima Slovenaca, pa sam pomislio…“

„Nema problema, ne bi bilo loše biti Slovenac – uređena zemlja, Evropska unija“, odgovorih mu, upitavši ga odakle je.

„Iz Zagreba sam. Baš uživam ovdje kod vas“, istakao je zapljusnut sunčevim zrakama, što bi rekao moj drug Đelo, “u danu kada ti je jasno zašto baš toliko voliš skijanje“.

Odbrana neodbranjivog

„Drago mi. Dan je divan. Nisu loše ni staze. Doduše, ova jedna i po otvorena na trasi od izlaza sa šestosjeda“, istaknuh i dadoh šlagvort na njegov ushićen, poduži monolog.

„Šta loše?! Niste svjesni kako blago imate pokraj Sarajeva. Ovo je fenomenalno. Staze, ovo što je otvoreno, perfektno su urađene. Mogli su, istina, još neke urediti. Imate snijega, ne? Hladno je, imate i ‘vještaka’ (vještačkog snijega, op.a.). Vidim puno topova za snijeg na stazama. Ralice su super. Nove, vidio sam sinoć. Sve kao u Austriji. Bio sam tamo tjedan u siječnju“.

Prekidoh ga kratko konstatacijom da je u Austriji na skijalištu sve u funkciji, što kod nas nije slučaj posljednjih godina, posebno uslijed globalnog zatopljenja, jer su zime sve toplije.

Kazah mu i „niže je ovdje“, pokušavajući spasiti čast mjesta koje mi život znači – planine, skijališta u koje se kunemo krilaticom „Bjela je zakon“.

„Nema veze. Imate topove, šta ima veze što je niže“, odlučno je ustvrdio.

„Da, samo oni nisu u funkciji većim dijelom sezone“, pričam mu, na što me čudno pogledao, te opet rezonski, manirom iskusnog skijaša, bordera nastavio.

„Logično kada nema minusa ne mogu, sada mogu ovih dana da budu u funkciji.“

„Mogu, ali nisu“, opet mu upadoh u riječ, onako pomalo nekulturno, već i nervozno u pokušaju da objasnim naš nemar, nerad i nesposobnost na osnovu kojeg tri decenije nakon rata nismo u stanju napraviti normalno skijalište.

„Zašto ne radi? Pokvareni su neki“, sad opet pita.

„Nisu. Nemamo vode dovoljno u akumulacijama da bi pravili dovoljno vještačkog snijega“, izustih postiđen.

„Daj, molim te. Vi u Bosni, na ovim planinama nemate dovoljno vode“, nije mogao vjerovati.

„Nemamo. I ne zna se kad ćemo imati i kad će se riješiti taj problem na ovom skijalištu kako bi sve staze kao nekada većim dijelom sezone bile u funkciji“, objašnjavao sam, shvativši da nemam nikakav izgovor da branim neodbranjivo.

„Kaj? Ne m'rem vjerovat'“, zagrebačkim slengom prozbori.

„Vjerov'o ili ne, tako je“, uzvratih sarajevskim.

Stid me, a nisam kriv

„Supruga i ja baš smo pričali kako i nema baš gostiju puno. Slovenci malo više, ima i naših nešto Hrvata, vidjeli smo i Srbe. Ali čovječe, ništa za kraj veljače, početak ožujka. Sad bi ovdje trebala biti ludnica. Međutim, velim ti…“, opet sam ga morao malo zaustaviti, pokušavši nas izvaditi kako je masovni turizam na Jahorini, da imamo super skijalište u Bosni i Hercegovini, a da je Bjelašnica onako divlja, pomalo „privatna“, više da su tu ljudi dole iz grada, da je u januaru sve puno kada je raspust u školama.

„Molim te, nemoj mi Jahorinu. Kratke i krcate staze, blage, to je za ove s malo manje adrenalina. Bili smo prije tri godine. Ne, meni je ovdje mjesto. U ovom miru se super osjećam. Šta će vam masovni turizam. Uživajte vi u ovom blagu“, tvrdio je moj saputnik.

U tim trenucima nelagode, zato što na Bjelašnici za 30 godina nismo u stanju napraviti adekvatniji turistički sadržaj, o skijaškom vertikalnom transportu da ne govorim, zanijemio sam i slušao čovjeka koji kao da me pokušavao malo utješiti.

Gledam ispred sebe. Vidim još dva stuba do izlaza s šestosjeda. Minut, kontam, najviše dva i idem niz stazu. U sebi kažem stid će proći, a i ništa nisam kriv – nisam ni primirisao niti jednoj rukovodećoj poziciji da bih popravio stanje na skijalištu, nisam član nijedne stranke, ne ganjaju me sudovi zbog navoda „o korupciji, mitu, kriminalu“ na Bjelašnici.

„Prijatelju, uživaj u danu. Baš smo fino ćaskali. Hvala ti na društvu. I bit će bolje. Bit će i voda. Bit će i vještaka i skijanja ovdje narednih godina. Sigurno će biti i novih skijaških liftova. Gondola bi dobro došla. Opet ću doći. Od ove planine može živjeti pola Sarajeva. Šalio sam se, naravno, treba vam više turista. Kome ne trebaju? Nismo u Dalmaciji da kukamo na turiste“, rekao je.

Ponovo smo se smijali i samo što nismo izašli sa žice postavio mi još jedno pitanje.

„A, prijatelju gdje bi mogao večeras ženu odvesti na neku gala večeru? Godišnjica braka. Daj neki fancy restoran“.

O, ne to, pomislih. Zamucah. Izgubih se momentalno.

„Da siđete u Sarajevo? Imaš super restorana, odlična klopa, ambijent, možda pogled na grad“, govorio sam.

„Ma, ne. Ko će dole. Daj ovdje nešto“, bio je uporan.

I rekoh mu za jedan u nadi da radi u martu na Bjelašnici u jeku skijaške sezone u Evropi.

Rastasmo se. Uz srdačan pozdrav. Odskijasmo. Svako na svoju stranu.

Sablasno i pretromo

Đavo mi nije dao mira. Istog dana oko 20 sati prošetao sam da vidim radi li „elitni“ restoran koji sam mu preporučio u Babinom dolu. Ulazna vrata bila su zatvorena. Unutra mrak. Stolice stavljene na stolove. Prašnjavo. Sablasno.

Dva sata ranije poljubio sam vrata i jedine pekare koja, usput, na Bjelašnici radi samo u sezoni.

Još jednoj skijaškoj sezoni koja ovih dana neumoljivo završava, a kod nas sve se pretromo mijenja.

Ipak, Bjela je zakon!

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.