U vrijeme kada sam rođen, a to je bilo godinu prije Olimpijskih igara u Sarajevu, po Jugoslaviji su se već odavno vozili Golfovi, mnogi od njih domaće proizvodnje sišli s proizvodnih traka u Vogošći. Mnogo prije toga, ljudi su počeli kupovati jedan drugi domaći automobil – proizveden u kragujevačkoj Zastavi.
Fabrika Zastava proizvodila je više tipova automobila, a najpopularniji su bili Yugo, te Zastave 101 i 128. Kasnije je izašao Yugo Florida i koji je imao gotovo isti dizajn kao Škoda Favorit, Citroen Visa i Lada Samara. Yugo je bio pravi jugoslovenski automobil i njegovi dijelovi su se proizvodili od Vardara do Triglava, u mnogim jugoslovenskim gradovima, a sama Zastava je zapošljavala 20.000 ljudi u automobilskoj industriji, te 53.000 ukupno.
Moji roditelji su u jednom momentu sa dva Citroena Spačeka prešli na dva Stojadina, kako su ljudi obično nazivali Zastavu 101. Postojala je i tzv. comfort verzija, u koju je, po riječima mog oca, moglo stati sve što je potrebno. To je naravno bilo daleko od istine, a u tom Stojadinu smo se do mora obično prevozili nas šestoro; roditelji, dvije sestre i ja, te bismo imali barem još jedno dijete sa sobom. Nije bilo dječijih stolica, niti bilo kakvih sigurnosnih pomagala u tim automobilima. Dizajn im je uglavnom preuzet od starih Fiatovih automobila. Fiat je npr. verziju 128 proizvodio do 1985. godine, dok su se na našim prostorima takvi automobili proizvodili i mnogo kasnije – 101-ica i Yugo čak do 2008.
Nastavite čitati
list of 3 items- list 1 of 3Yugo, auto kojim smo se odvezli iz Juge
- list 2 of 3Između ceste i uspomena: Fićo, zvijezda YU automobilizma
- list 3 of 3Skratite kilometre merakom koji ćete pamtiti cijeloga života
‘Čust’ automobil
Najmanja verzija, u Bosni bismo rekli “najčustija”, bio je Yugo, koji je dolazio u verzijama 45, 50, 60 i 65, ali se dizajn gotovo nikako nije mijenjao. To je automobil koji je izvezen u Egipat i neke druge afričke zemlje, čak i u Sjedinjene Američke Države, gdje je izvezeno više od 140.000 primjeraka.
Priča se da su mnogi u SAD-u tada znali za Yugo jer je bio najjeftiniji nov auto koji se mogao kupiti. Jedan Yugo se pojavljuje i u filmu Ko je ubio Monu (Drowning Mona) u kom igra Danny DeVito. Interesantno je da svi stanovnici gradića u kom se dešava radnja voze Yugo, i to razne verzije – od kabrioleta, pa do karavana – svih onih verzija koje mi u Jugoslaviji nismo imali.
U Jugoslaviji je takođe dostupan bio samo onaj Yugo s ručnim mjenjačem, dok je za američko tržište proizveden i automatski mjenjač.
Nakon posljednjeg rata izašao je i Yugo Tempo, a tad sam se kroz automobilski časopis prvi put susreo s nekim širim znanjem o ovom automobilu. Kao tinejdžera me automobili nisu previše zanimali i to uglavnom jer ih nisam mogao imati, ali sam se tada prvi put zainteresovao za nešto što će mi možda uskoro i biti dostupno.
Yugo će se proizvoditi sve do 2008. godine, kada će Zastava prestati proizvoditi i Stojadine koji su uglavnom proizvedeni za tržište Srbije i Crne Gore.
Kada sam 2001. godine položio vozački ispit, još je jedan Yugo ostao u gradu na kom se moglo učiti. Jedna moja prijateljica je iz prvog puta položila na njemu, a nakon toga se u BiH ovom automobilu polako gube tragovi. Još nekoliko godina su se proizvodili u Kragujevcu, a pošto im je cijena bila niska, ljudi su se odlučivali na njih, jer „novo je novo“.
Moji prijatelji i ja smo imali jednog koji je služio kao zajednički, s obzirom da njegov vlasnik nikako nije mogao da položi vozački ispit, pa smo ga uglavnom vozili svi iz društva, po potrebi. S tim Yugom smo čak išli i na more, ali i u okolne gradove oko Sarajeva – i nikad nas nije izdao. Posebno je interesantno bilo preticati s njim, jer je sa svojih 900 kubika vjerovatno bio najslabiji automobil na cesti.
Ipak, mnoge druge jeste izdao. Yugo je, nakon nekoliko godina, ispostaviće se, po riječima mnogih, postati nepouzdan automobil, a neki časopisi preko bare su ga proglasili i najgorim automobilom svih vremena. Time magazin ga je takođe svrstao među 50 najgorih automobila svih vremena.
Zastava na Kilimandžaru
Nisu pomogle ni silne reklamne kampanje koje je država pomno pripremala, a slično se dešavalo i sa ostalim Zastavinim modelima. Ekspedicija sa Stojadinima se popela čak i na Kilimandžaro, te su snimljene brojne reklame s ovim automobilima, ali su ljudi gubili povjerenje u njih, vjerovatno iz prostog razloga jer se Zastava više nije mogla takmičiti sa zapadnim proizvođačima, pa je ljudima postalo pouzdanije kupiti deset godina starog Volkswagena, nego novu Zastavu.
Danas Yugo uglavnom voze samo zaljubljenici. Iako svi Zastavini automobili odavno nisu na dobrom glasu, u mnogim evropskim državama i dalje postoje, te se entuzijasti sastaju, fotografišu i druže.
Čak i u Holandiji postoji fan klub „Zastava & Yugo Nederland“, a holandski sajt Autoweek piše o ponovnom povratku Yuga koji se navodno predviđa za 2027. godinu, što su objavili i mediji u regiji. Autoweek piše da se u ovoj zemlji nalazi još 19 komada, od čega je 14 registrovano, i samo pet osigurano, što znači da ih je samo toliko na cesti.
Novi Yugo zvuči vrlo obećavajuće, a spominje se verzija od čak 75 KS. Trebao bi biti predstavljen na beogradskom Sajmu automobila.
‘Zastave nisu najgori automobili’
Ipak, dok ne dođe novi Yugo, još ćemo neko vrijeme gledati stare verzije Zastavinih modela na cestama. Jedan od entuzijasta koji po balkanskim cestama voze ove automobile je Ralph van der Zijden, Holanđanin koji je došao u Srbiju radeći za nevladine organizacije. Brzo se zaljubio u regiju i odlučio ostati u Beogradu. Najprije je vozio biciklističke ture po Novom Beogradu, ali kako je shvatio da ne može biciklom doći na sva mjesta vezana za Jugoslaviju, došao je do ideje da osnuje „Yugotour“, turističke ture Zastavinim automobilima.
„Na ovaj način možemo obići još mnogo lokacija, kao što su Titov mauzolej ili Plavi voz, i ljude vratiti u prošlost. Zato automobile nazivam i vremeplovima na točkovima. Umjesto da samo vide mjesta i čuju priče vodiča o Jugoslaviji, oni zaista osjećaju, mirišu i doživljavaju te dane“, kaže mi Ralph kad sam ga pitao kako se odlučio na ovaj poduhvat.
Na pitanje kako se Yugotour promoviše, Van der Zijden kaže kako se vrlo brzo pročulo i ispostavilo da nije jedini koji ima interesovanje za Jugoslaviju. Sebe naziva jugonostalgičarem, a kaže da je o Yugotouru već pisalo dosta medija, putopisaca i blogera.
Moje naredno pitanje glasi je li Yugo zaista najgori automobil na svijetu, na šta Ralph odgovara kako su Yugo i Zastava modeli zapravo pristojni automobili, pogotovo kada gledamo vrijeme kada su se počeli proizvoditi, prije devedesetih godina.
„Yugo je vrlo okretan, šarmantan automobil koji je zapravo savršen za grad, ili sa sela na selo, gdje ih i dalje najčešće viđate. Nisu kvalitet Mercedesa, ali se vrlo lako i jeftino popravljaju. Imam automobile koje vozimo godinama sa našim gostima i nikada nismo imali velikih problema“, dodaje Van der Zijden.
Mišljenja je i da je problematično to što su se, kad se raspala Jugoslavija, prestali proizvoditi i neki dijelovi koji nisu bili rađeni u Kragujevcu.
„U glavnoj fabrici u Kragujevcu morali su da koriste rezervne dijelove za pravljenje automobila, i da uvoze neoriginalne dijelove proizvedene u inostranstvu, koji nisu bili tako dobri kao originalni, oni jugoslovenske proizvodnje“.
Od tačke A do tačke B
Po njegovim riječima, „ovi automobili su super-osnovni, bez ikakvog luksuza, što bi mogao biti jedan od razloga zašto ljudi misle da je to loš automobil“.
„Upravo suprotno. Ovaj automobil radi upravo ono što automobil treba da uradi: da te odveze od A do B. Činjenica da je Zastava prodala gotovo 150.000 automobila u SAD-u već dokazuje da nije najgori auto na svetu. Inače ga niko ne bi kupio“.
Van der Zijden kaže i da je sve teže naći majstore za ove automobile, a da originalnih dijelova gotovo više nema. Ipak je optimista i najavljuje da će pokušati još dugo održavati Zastavine automobile, uz Yugotour.
Yugotour ima podružnicu i u Sarajevu, zasad sa samo jednim Yugom, koji takođe pripada Holanđaninu sa bh. adresom, Harmu Kernu, i on sa njim turiste vozi po Sarajevu i šire.