„Narode Gaze: čeka vas krasna budućnost, ali ne ako držite taoce. Ako budete tako radili, mrtvi ste! Donesite pametnu odluku. Oslobodite taoce smjesta ili vaš očekuje pakao!“
Ovo nisu riječi nekog ultradesničarskog provokatora koji vreba iz mračnih kutaka interneta. Nije ih uzvikivao poremećeni vojskovođa koji žudi za osvetom. Ne, ovo su riječi predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trumpa, najmoćnijeg čovjeka na svijetu. Čovjeka koji jednim potpisom, govorom ili izrazom može oblikovati sudbinu cijelih naroda. No, bez obzira na svu njegovu moć, sav njegov utjecaj, njegove riječi narodu Gaze nisu bile riječi mira, diplomatije ili olakšanja – nego smrti.
Pročitao sam ih i bilo mi je muka.
Jer znam tačno kome se obraća. Obraća se mojoj porodici. Mojim roditeljima, koji su izgubili rođake i svoj dom. Mojoj braći i sestrama, koji se više nemaju gdje vratiti. Izgladnjeloj djeci Gaze, koja nisu ništa uradila osim što su rođena u narodu za koji svijet smatra da nije dovoljno vrijedan da bi postojao. Uplakanim majkama koje su sahranile djecu. Očevima koji ne mogu ništa učiniti do gledati kako im bebe umiru u naručju. Narodu koji je izgubio sve, a od njega se, ipak, očekuje da podnese još.
U kakvom svijetu živimo?
Trump govori o „krasnoj budućnosti“ za narod Gaze. No, nema budućnosti tamo gdje nema kuća gdje su cijele porodice izbrisane, gdje su djeca masakrirana.
Čitam ove riječi i pitam: u kakvom svijetu živimo?
Svijetu u kojem vođa tzv. „slobodnog svijeta“ može izdati grupnu smrtnu presudu cijeloj populaciji – dva miliona ljudi, od kojih je većina raseljena, izgladnjela i jedva živa. Svijetu u kojem čovjek koji komanduje najjačom vojskom može sjediti u svom uredu, zaštićen od vrisaka, krvi, nesnošljivog vonja smrti i izjaviti da, ako se narod Gaze ne povinuje njegovom zahtjevu – ako nekim čarobnim putem ne nađu i ne oslobode taoce nad kojima nemaju nikakvu kontrolu – onda su jednostavno „mrtvi“. Svijetu u kome ljudima koji su preživjeli genocid daje ultimatum masovne smrti čovjek koji tvrdi da se zalaže za mir.
To nije samo apsurdno. To je zlo.
Trumpove riječi su zločinačke. One direktno odobravaju genocid. Narod Gaze nije odgovoran za ovo što se događa. Ne drže oni taoce. Oni su taoci – zarobila ih je izraelska ratna mašinerija koja im je sve ukrala. Taoci brutalne opsade koja ih je izgladnjivala, bombardovala, raselila, ostavila ih u ćorsokaku.
A sada su postali taoci najmoćnijeg čovjeka na Zemlji, koji im prijeti dodatnom patnjom, dodatnom smrću, ako ne ispune zadatak koji nisu u stanju ispuniti.
Trumpove riječi neće naići ni na kakav značajan otpor
Najciničnije je to što Trump zna da njegove riječi neće naići ni na kakav značajan otpor. Ko će ga u američkom političkom establišmentu pozvati na odgovornost zato što prijeti genocidom? Demokratska stranka, koja je omogućila izraelski genocidni rat protiv Gaze? Kongres, koji većinski podržava slanje bezuvjetne američke vojne pomoći Izraelu? Vodeći mediji koji su sistematski brisali palestinsku patnju? Nema političke cijene za Trumpa kada daje takve izjave. Oni, zapravo, samo jačaju njegov stav.
To je svijet u kojem živimo. Svijet u kojem su palestinski životi tako potrošni da predsjednik Sjedinjenih Američkih Država može prijetiti masovnom smrću bez straha od ikakvih posljedica.
Pišem ovo jer odbijam dopustiti da ovo bude samo još jedna apsurdna Trumpova izjava kojoj se ljudi smiju, mediji je pretvaraju u spektakl, a svijet zaboravlja. Pišem ovo jer Gaza nije tema razgovora. Nije naslov. Gaza je moj dom. Moja porodica. Moja historija. Moje srce. Moje sve.
Odbijam prihvatiti da predsjednik SAD-a može izdati smrtne prijetnje mom narodu i proći nekažnjeno.
Narod Gaze ne kontroliše svoju sudbinu. Nikada nisu imali taj luksuz. Njihovu sudbinu oduvijek diktiraju bombe koje na njih bacaju, opsada koja ih izgladnjuje, vlade koje ih napuštaju. A sada njihovu sudbinu diktira i čovjek u Washingtonu, koji ne vidi problem u upućivanju prijetnje nestankom cijeloj populaciji.
Zato opet pitam: U kakvom to mi svijetu živimo?
Koliko dugo ćemo dopustiti da takav ostane?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.