Pisanje danas, čini se kao sadnja stabla pred kijamet. Prije par desetljeća, počeo sam pisati kako bih riječima vratio značenje. Kada sam devedesetih izbjegao u Švedsku, bilo je to vrijeme kada su riječi prestale funkcionirati. I jedna jednostavna riječ „drvo“ kao da je bila odsječena od tih prekrasnih zimzelenih divova oko izbjegličkog kampa. Bio sam lud poput Hamleta, i vikao: „Riječi, riječi, riječi.“ Galama i bijes. Bez smisla. Besmisleno.
Mi Bosanci smo dugo bili neodlučni da koristimo riječ „genocid“ dok nam veliki i moćni sud nije dao izun. Čak i tada, ili posebno tada, industrija negiranja genocida htjela nas je spriječiti da nazovemo stvari njihovim pravim imenima. Negatori su nas naučili da riječi ipak imaju težinu. Prave riječi mogu dovesti do djelovanja. Ne poput ovih formalnih fraza koje slušamo o genocidu nad Palestincima.
Engleski sam naučio kasno u životu, uglavnom zato što sam se stidio što ga Šveđani tako dobro govore, a ja nisam mogao sastaviti dvije riječi da mi se o životu radilo. S vremenom sam naučio da su priče o našem prisilnom izgnanstvu, iako jedinstvene, nekako sinhronizovane s iskustvima miliona drugih raseljenih lica. Na neki čudesan način, osjetio sam bliskost s ljudima koji su bili toliko različiti od nas, ljudima iz dalekih krajeva za koja nikada nisam ni čuo, ali su oni čuli za mene. Čitali su moje priče, kažu.
Ljudska veza
Ta čudesna ljudska veza bila mi je slična onom momentu kada sam se zaljubio u tog davno preminulog stranca, zvanog Shakespeare, na Štokholmskom univerzitetu. Čuh tada njegove riječi iz usta jedne sitne pakistanske profesorice s najjačim glasom koji sam ikada čuo. Ishrat Lindblad, rahmetli, imala je sijedu kosu, šareni sari i britanski naglasak. „Biti ili ne biti – Pitanje je sad“, recitovala bi.
Ona će postati moja profesorica, moj najžešći kritičar, a zatim i najveći suporter mog pisanja. Uvijek prijatelj. Ona je razlog zašto sam i ja postao profesor književnosti. Ona je razlog da shvatim zašto muslimani pet puta dnevno dove za svoje učitelje, odmah nakon što dove za svoje roditelje. Uvijek je slušala i nije puno pričala, ali kada bi progovorila, bilo je to važno. Nikad prazna fraza. Nikad suvišna riječ. Uvijek iz srca.
Dugo sam se pitao zašto Bog u Kur'anu ponavlja da u Dženetu neće biti besmislenog govora. To mi je bila jedno od najzagonetnijih stvari. Mislim da je lahko razumjeti da se privlačnost zagrobnog života izražava kroz stvari poput vrtova, rijeka meda i mlijeka, bogatstva i nezamislivih užitaka.
Ipak, konstantno ponavljanje da će Dženet biti bez šuplje priče, ne zamjerite mi ovaj prijevod, bilo mi je baš čudno. Nisam mogao zamisliti da netko kaže: „Hej, radiću marljivo i biti dobar i žrtvovati sve što mogu samo da više ne slušam šuplju“. Sada mogu i zamisliti i razumjeti.
Kada ‘drvo’ nije bilo drvo
Sjećajući se svoje prošlosti, dok gledamo najsirovije oblike isiljavanja nad palestinskim narodom, ponovno me vraća u taj trenutak kada „drvo“ nije bilo drvo i nisam mogao sastaviti dvije riječi tamam da sam bio pred streljačkim vodom.
Ponekad osjetim odvratnost u hodnicima svog univerziteta gdje bi ljudi trebali govoriti duboke stvari, ali uglavnom čujem šuplju. Ne prepoznajem svoju Švedsku, zemlju koja je u vrijeme svoje najveće ekonomske krize primila hiljade nas Bosanaca i potom prosperirala.
Bivši šef švedske crkve rekao mi je kako je jednom sredio da avionom doveze pomoć u Sarajevo, kako je sletio na opasnu pistu, istovario stvari i vratio se natrag. Svi su tada doprinosili. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Raoul Wallenberg spasio je hiljade Židova u Mađarskoj izdavši pasoše i sklonivši ih u zgrade koje su bile proglašene švedskom teritorijom. I ja sam korisnik Wallenbergove Fondacije koja mi je pomogla financirati doktorat prije 20 godina.
Drugačija Švedska
Sada Švedska smanjuje pomoć. Budžet državne institucije SIDA za „održivi mir“ značajno je smanjen u samo nekoliko godina, posebno za regiju Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (MENA). Švedska pod sadašnjom vladom osuđuje i prekida odnose sa zemljama u skladu s novim interesima. Pomoć pružamo onako više sebično. Bezobrazluk vlasti.
Švedska se isto tako suzdržala od glasanja na rezoluciji Ujedinjenih naroda kojom se tražilo humanitarno primirje u Gazi. Tamo gore, u tom velikom koloseumu nacija, rezolucije zvuče poput onih novogodišnjih odluka nas običnih smrtnika, a pitanje je može li se glas jednog velikog Cezara protiv promijeniti glasom mase. Palac gore, palac dolje. I tako „poduhvati naši, veliki i smjeli, u strahu, zato, skreću struje svoje, i onda gube sam smisao djela“, kako to reče Hamlet.
Prošlo je skoro godinu dana otkako sam napisao Schrödingerov genocid i volio bih da mi je historija dokazala da sam pogriješio u bilo čemu. Pišem, jer su riječi moje alatke. Pisao sam molbu švedskoj vladi o budućnosti obrazovanja u Gazi, nekad kada zavlada pravi mir. Pisao sam prijateljima i neprijateljima. Toliko toga se govori i piše sada. Utapamo se u riječima. Kao da je svaka riječ postala „meme“ koja se vrti u krug, a pisanje bilo čega još uvijek djeluje kao sadnja stabala pred kijamet.
Čak i sada, u toku ovog primirja i dugo očekivane razmjene talaca, znamo iz naše povijesti kakve sve vrste zločina i nepravde nastavljaju pod medijskim šutnjama i miješanjem stranih sila čija svaka riječ, ako uopće trebaju išta i reći, oblikuje naše svjetove. Ako rat zaista prestane, pojaviće će se druge vrste požara koje će morati ugasiti ti preživjeli muškarci, žene i djeca, koji će na kraju iseliti iz naše svijesti baš kao što bi mogli ponovo doživjeti dodatna raseljavanja. Njihove slike bi mogle polako nestati s naših feedova, ali se nadam da će njihove riječi odjeknuti jače u inat novih planova starih globalnih sila.
„Riječi, riječi, riječi“, čujem duh Shakespearea na dahu moje rahmetli profesorice i pitam se: „Da li je ljudskog duha dostojnije trpjeti praćke i strijele sudbine nasilne, ili oružje dići na more muka i otporom ih sve zauvijek okončati?“
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.