Sjećanje na Teofila, maestra riječi i neukalupljene misli

Volio je, Teofil, za sebe da kaže da je novinski pisac, a znao se jako iznervirati kada bi ga neko nazvao političkim analitičarem. Iako je vjerovatno bio jedan od najboljih tumača i poznavalaca političkih prilika u zemlji i regionu, s punim pravom se ljutio.

'Iza takvih ljudi ostane rupetina koje ništa ne može ispuniti. Osim donekle njegovih knjiga. Čitajte, zato, Teofila', poručuje autor (Medija centar Beograd / Ustupljeno Al Jazeeri)

Recimo, godina je bila 1997. Teofil je ušao u redakciju Nezavisnog, blaženopočivšeg novosadskog nedeljnika, za koji smo obojica pisali. Tada smo se upoznali. Razlika u godinama nije bila velika – sedam je bio stariji. On je međutim već bio klasik, a ja klinac koji je pisao nekakve prozno-novinske tekstiće u kojima sam pokušavao da budem duhovit i nepredvidljiv. Pružio mi je ruku, rekao sam svoje ime, on me pogledao u oči, klimnuo glavom, produžio dalje i zapodenuo razgovor sa kolegama. Moram reći da sam pomalo bio povređen, nadao sam se da je čitao i da će bar ovlaš pohvaliti moje uratke – značilo bi mi to.

Sledećih meseci tekstove sam pisao u skladu sa njegovim pogledom i klimanjem glave, pokušavajući da shvatim šta su sve kazivali. Nadao sam se da će sledeći susret biti manje porazan za mene. Ako bi mi Teofil, maestro reči i neukalupljene misli, zveknuo pečat da, eto, znam da pišem, to bi bilo to. Nije mi trebalo drugo priznanje. A tada je imao samo 32 godine.

Realno govoreći, ni današnji ja onom nekadašnjem Nedimu ne bih pohvalio tekstove. Da se razumemo. Ali ima tu još nešto, što sam vremenom shvatio. Teofil je jedan od onih koji postepeno, vrlo postepeno i vrlo oprezno prihvataju njima nepoznate ljude. Tipično je to za ljude koji zidaju oko sebe debele, slojevite bedeme da bi zaštitili svoju detinjastu osetljivost. Takođe, njegovu usmenu pohvalu valja debelo zaslužiti. Baš se namučiti. Nije da ih nisam do sada, tokom ovih bezmalo tri decenije poznanstva, pa prijateljstva, doživeo, ali uvek na kašičicu. Ali ta kašičica je uvek za mene bila kutlača. A prvi komad escajga od Teofila dobio sam samo nekoliko meseci nakon prvog susreta. Pohvala se sastojala od toga što je u društvu citirao rečenicu iz mog teksta, navodeći izvor.

Da, Teofil je sve čitao

Bokte, pa on ipak čita moje tekstove“, rekao sam prijatelju koji je sedeo do mene i koji ga je dugo poznavao. „Naravno da čita, pa on sve čita“, odgovorio je.

Da, Teofil je sve čitao. Nabavljao je sve novine, one informativne, društveno-političke svih provenijencija, sve do kojih je mogao da dođe. Ne baš one koje promovišu kukičanje i estradu. Kupovali su ih i čuvali ih prijatelji i poznanici iz svih bivših republika SFRJ, dnevnike i nedeljnike, pa mu nekako, uz često čudne kombinacije, dostavljali u Novi Sad ili Beograd. Vukljao je desetine kila štampe po Beogradu i Novom Sadu u nekim crnim torbekanjama.

Dnevnici i nedeljnici iz Srbije su ga čekali u obližnjoj trafici. Trafikanti su ih čuvali i kada ode na duži put, u inostranstvo. Ništa se ne sme propustiti. Nedeljnike, one ozbiljnije, uglavnom je dugo čuvao, arhivirao, a dnevne novine je čitao tako što je kidao tekstove koji su ga zainteresovali, a ostalo bacao. Kupovao je i šund novine, one užasne režimske i nacionalističke, crpeo je inspiraciju iz njih. U svim njegovim knjigama (a ima ih više od 20), u tekstovima koje je pisao za brdo regionalnih medija, nalazi se i jedna obimna fenomenološka enciklopedija ljudske gluposti, za što su zaslužne u dobroj meri, pored političara i kulturnih i društvenih pregalaca, i naše takozvane kolege. Odavno je međutim odustao da kupuje beogradske tabloide, to baš ničemu nije služilo. To nije doseglo do toga ni šundom da se nazove.

Osim kritičke enciklopedije ljudske gluposti, Teofil je ispisao i nekoliko višetomnih enciklopedija književnosti, pozorišta i filma.

„Gde je Teofil?“ U bioskopu ili pozorištu, odgovor je uobičajen. Ili na nekom festivalu, ili je govorio na tribini ili promociji. Većina nas neće za celi život uspeti da pročita toliko knjiga i pogleda toliko filmova i predstava koliko ih je Teofil kritički opservirao u svojim tekstovima. Nisu to naravno bile dosadne kritike već uzbudljivi eseji. Formirao je ukus onom najboljem u Srbiji, i regionu takozvanom. Pre svega književnici, čekali su u redu da im Teofil udari pečat. Ljutili su se oni o kojima nije pisao. Napadali su ga tradicionalisti i nacionalni radnici u književnosti. Uglavnom je ono što je smatrao ne odveć vrednim – ignorisao. Ali i ono što je voleo – znao je kritikovati, blago, nekad izokola, ali vrlo znakovito.

Novi Sad je volio, istinski volio

Živeo je dvogradski, u Beogradu, tačnije Zemunu, i Novom Sadu. Rodio se u Skoplju, u gradskoj opštini Kisela voda. Šalili smo se da je i u tom pogledu „autošovinista“ (izraz koju su srpski nacionalisti izmislili za kritičare srpskog nacionalizma, Teofil je verovatno za njih bio simbol „autošovinizma“) pošto gaziranu vodu nikada u životu nije okusio. Govorio je da ne zna čemu služi. U Zagrebu je stvoren, tamo je proveo tinejdžerske i posttinejdžerske godine, koje svakog zauvek odrede. U Beogradu se afirmisao, ali je Novi Sad voleo, istinski voleo, da bi se na kraju sa svojom Oljom u njega i „u celosti“ doselio. Šalili smo se, takođe, da su ih iz stana u Zemunu isterale knjige i arhivirane novine. Stan je ličio na lavirint u kojem su zidovi sastavljeni od knjiga i naredanih nedeljnika. Malo je prostora, i sve manje ostajalo za život.

Voleo je za sebe da kaže da je novinski pisac, a znao se jako iznervirati kada bi ga neko nazvao političkim analitičarem. Iako je verovatno bio jedan od najboljih tumača i poznavalaca političkih prilika u zemlji i regionu, s punim pravom se ljutio. Zašto? Zato što je političke prilike posmatrao u društvenom i kulturološkom kontekstu, odupirući se frazetinama i floskulama tipičnim za političke analitičare. Verovatno da jeste, ali se ja ne sećam da je u tekstovima u kojima je opservirao dnevnu politiku napravio neku ozbiljniju grešku u proceni. Za razliku od tekstova u kojima je pisao o umetnosti, njegovi politički su znali biti baš žestoki, znao je da zvekne i toljagom, ali nekako suptilno. Suptilan udarac toljagom u glavu. Uvek na ispravnoj strani istorije, protiv rata, protiv mržnje, protiv nasilja, za javno dobro.

Ali nije, kao što to mnogi znaju, bio povodljiv i sklon inercijama, svaku vrstu plitkosti i populizma je prezirao, pre svega desni, ali i onaj levi, pa i onaj centralni. Iako vrlo kritičan, godinama, prema postpetooktobarskim vlastima u Srbiji, jedan je od ne baš brojnih, a sasvim sigurno najamblematskiji građanski protivnik idiotskog pokreta pod imenom „beli listići“. Podsetimo, veliki deo megagrađanske, antinacionalističke Srbije hteo je da kazni predvučićevsku vlast tako što će izaći na izbore i u kutiju ubaciti nepopunjen listić ili na njemu nacrtati neku budalaštinu, umesto da glasa za stranke tadašnje vlasti. Teofil je govorio: „Dobro ljudi, ali to je glupo. Treba kazniti vlast, ali ne tako što ćemo kazniti sami sebe i dovesti na čelo države ono najgore što se u njoj nahodi, ono što je devedestih o zlu zabavilo celi region“. Govorio je i da posle dolaska „lečenih radikala“ (njegov izraz) na vlast u Srbiji više neće biti slobodnih izbora. Sami procenite ko je bio u pravu. A tada su ga baš napadali, ovi „naši“. Samo zato što je objasnio da su jedan i jedan – dva.

Ljubav prema autobusima i velikim kamionima

Govorio je za sebe da je Vojvođanin. Njegov otac je bio poreklom iz poznatog tamburaškog bačkog sela Deronje, ali to je manje bitno. Vojvodinu je voleo zbog njenog građanskog nasleđa i mešavine kultura. Još dok je živeo u Zagrebu, navijao je iz nepoznatih razloga za subotički „Spartak“. Ali, Vojvodina koju je voleo nije bila ona provincijska i malograđanska Vojvodina, koja ima inferioran odnos prema Beogradu, a koji se ponekad očituje i kao neka vrsta superiornosti ili čak kultur-rasizma. Na to je uvek oštro reagovao.

Imao je i neobičnu strast: ljubav prema autobusima i velikim kamionima. Sve je znao o njima. Znao je međugradske autobuske redove vožnje napamet. Kada se vozimo automobilom i susretnemo neki međugradski autobus, on će vam sve o njemu reći – i dokle ide, i kuda odlazi, i kada je krenuo, i kada će stići. Znao je i svako vojvođansko selo i zaselak, nema greške. O svemu ovome bi se mogla knjiga napisati. Zapravo, imao je enciklopedijsko pamćenje. Bio je Google pre Googlea, ali onaj koji pretražuje samo ono što njemu nešto znači. Ostalo briše.

Ne znam zašto su me Olja i Teofil izabrali za jednog od, verujem, bližih prijatelja. Uvek sam sebi govorio: „To je njihov problem“. A sada je moj i svakako ne samo moj problem – to što je Teofil otišao. Iza takvih ljudi ostane rupetina koje ništa ne može ispuniti. Osim donekle njegovih knjiga. Čitajte, zato, Teofila!

Izvor: Al Jazeera

Reklama