Definicija nasilja je da predstavlja odnos između dvije strane u kojem jedna strana upotrebom ili prijetnjom sile utiče na drugu stranu. Može se reći da je to svjesna aktivnost sa ciljem sticanja moći nanošenjem psihičke ili fizičke boli.
Postoje različiti oblici nasilja i provođenja terora nad drugima. Klasični oblik je fizičko nasilje, ali postoji i emocionalno (psihičko) nasilje koje zna ostaviti teže posljedice.
Nastavite čitati
list of 3 itemsSve se stavlja pod tepih, sistem funkcioniše, a nasilje caruje
Vršnjačko nasilje u školama Crne Gore: Vlasti ne prepoznaju ozbiljnost problema
Nasilje kao pojava obuhvata čitav niz radnji koje utiču na zlostavljanje druge osobe. Tako su tu ponižavanje, vrijeđanje, javno ismijavanje, optuživanje, udaranje i mnoge druge aktivnosti koje se negativno odražavaju na osobu nad kojom se isto sprovodi. Nekada nasilje pređe u strukturalno, a ono je posljedica neadekvatnog odgovora države.
‘Međuvršnjačko nasilje’
Poseban oblik nasilja predstavlja ono koje se zove vršnjačko. Iako bi u teoriji „međuvršnjačko nasilje“ bilo i između dva čovjeka u mirovini, ono se odnosi na mlađu populaciju. Ovo nasilje obuhvata učenike u školama koji su ili počinitelji ili žrtve ovog oblika ponašanja. Treba razlikovati agresivno ponašanje od klasičnog vršnjačkog nasilja. Agresija se javlja u određenom trenutku i predstavlja afektnu radnju koja se dogodila u nekoj situaciji. Ona je posljedica nekog događaja koji je aktualan i nema za cilj dugotrajniji oblik zlostavljanja.
Da bi neki oblik nasilja bio proglašen vršnjačkim on mora obuhvatati nekoliko ključnih stvari. Osnove ovog nasilja su da se nekome nanese šteta i da se takva aktivnost dugotrajno ponavlja. Svakako je jedna od odlika i da je odnos snaga počinitelja i žrtve neravnopravan te je evidentno da je u tom odnosu žrtva slabija. Iako se u ovom segmentu zlostavljanja prvenstveno misli na fizičko maltretiranje, vršnjačko nasilje ima i drugačije oblike.
Poseban je oblik koji se može zvati „društveno isključivanje“. U tom slučaju se od drugih traži da se ne druže, komuniciraju ili igraju sa nekom osobom. To ostavlja emocionalne traume i razvija osjećaj niže vrijednosti kod žrtve. Izopćenost u tim godinama iz društva je iznimno problematična za sekundarnu socijalizaciju. Žrtve ovog nasilja često imaju problem sa uspostavljanjem kontakata bilo kakve vrste.
Najčešći oblik nasilja – ‘verbalni’
Drugi oblik nasilja je „verbalni“ koji ima širok dijapazon djelovanja – od vrijeđanja do ponižavanja i ismijavanja. Vjerovatno djeca imaju najviše iskustva sa ovim oblikom zlostavljanja koji se nad njima provodi i to ne samo od vršnjaka. Jasno je da ovaj način djelovanja razvija komplekse kod mlađih te ostavlja tragove u budućnosti. Najeklatantniji primjer nasilja je fizički te se on uzima kao sinonim za njega.
Poseban oblik zlostavljanja je „cyber“ nasilje koje se javilo u elektronskom dobu. Iznimno je širok aspekt u kojem se može promatrati to nasilje. Ono obuhvata online zastrašivanje i napade, omalovažavanje putem interneta, distribuciju osobnih materijala od fotografija do postova na društvenim mrežama ili popularno „flejmovanje“ koje stvara negativne reakcije u obliku uvreda i psovki u javnom prostoru. Često ovaj oblik nasilja za generacije modernog doba predstavlja apsolutno njegov najgori oblik.
Vršnjačko nasilje nije vezano samo za moderno društvo. Svakako o njemu svjedoče brojne generacije. Ipak, moderna tehnologija je omogućila da se ovi oblici mogu mnogo češće vidjeti na društvenim mrežama. Na taj način ono se širi, a djeca potencijalno vremenom mogu pomisliti da takav oblik ponašanja nije negativan. Generalni nedostatak suosjećanja, agresivne videoigrice te nasilje na društvenim mrežama su u današnjem društvu napravila „reklamu“ nasilju kao normalnoj pojavi. Upravo zbog toga je današnje društvo u većoj opasnosti od vršnjačkog nasilja.
Posljedica odgoja i društvene sredine u kojoj odrastaju
Kada se govori o počiniteljima i žrtvama nasilja onda se uglavnom govori o njihovim osnovnim odlikama koji su posljedica odgoja i društvene sredine u kojoj odrastaju. Djeca počinitelji imaju pozitivan stav prema nasilju i takvom načinu rješavanja problema. Ova činjenica je posljedica okolnosti učenja po nekom modelu unutar kojeg odrastaju u okviru obitelji ili socijalne sredine. Često su i sami žrtve nasilja te takve elemente prihvataju kao društveno normalne. Žrtve nasilja su često oprezna i stidljiva djeca koja se povlače kada su napadnuta. Svakako da se ove stvari ne mogu prihvatiti u punom obimu, ali u većini slučajeva takva je baza obje strane zlostavljanja.
Posebna su kategorija djeca koja promatraju nasilje, odnosno oni koji nisu direktno involvirani u njega. S aspekta empatije jasno je da trebaju biti na strani žrtve i pomoći joj, ali se najčešće događa da uopće ne reagiraju. To je posljedica dva društvena aksioma. Prvi je da promatrači imaju strah da i sami budu žrtve, a drugi da se djeca odgajaju da ne „tužakaju“ i ne prijavljuju ovakve oblike ponašanja. Evidentno je da se promatrači vremenom naviknu na nasilje te gs počinju doživljavati kao nešto što je normalno u školi kao dijelu društvene zajednice.
Treba konstatirati da nasilni oblici ponašanja nisu urođeni. Dijete još kao infant osjeća neki oblik suosjećanja i prepoznaje emocije drugih ljudi. Može se konstatirati da je osnova nasilja prezir prema drugom. Nasilnik nije ljut jer ga je neka druga osoba povrijedila, nego osjeća želju da drugog povrijedi bez neke provokacije te osobe. Ovdje treba istaći totalni nedostatak empatije i emocija kod nasilnika te činjenicu da uopće nisu svjesni kakve posljedice to ima za žrtve. Ovdje je prisutna i pojava po kojoj se smatra da je žrtva niže vrijednosti te u tom (ne)svjesnom dehumaniziranju ona je samo objekt putem koje se dokazuje moć nasilnika. Počinitelji zlostavljanja vide ga kao osnovno djelovanje za ostvarivanje nekog cilja.
Uloga roditelja i škole
S obzirom na činjenicu da se nasilje uči, svi segmenti društva snose krivicu za njegovu pojavu. Prva zona odbrane je obitelj. Veoma je bitno da roditelji, kada prvi put primijete takav način ponašanja kod svoje djece, educiraju ih da takav oblik djelovanja nije dobar. Osim same potencijalne kazne koja dugotrajno neće promijeniti djelovanje djeteta, bitno je da roditelji razviju empatiju kod djeteta koje je počinilo tu aktivnost. Kada se radi o žrtvama i promatračima nasilja njima treba omogućiti da kroz komunikaciju konstatiraju šta se dogodilo. Sloboda razgovora sa roditeljima, uz evidentno pokazivanje emocija, je veoma bitna da se u startu otklone neke stvari koje sekundarno mogu dovesti do ozbiljni(ji)h posljedica.
Škola predstavlja osnovu socijalne zbilje djece i omladine te je povezana i za potencijalne negativne aktivnosti koje svojim radom mora otkloniti. Većina slučajeva vršnjačkog nasilja se javlja u i oko škole te ona ima posebnu ulogu u educiranju mladih po ovom pitanju. Bitno je da se odmah reagira, evidentira incident te posluša dijete. Treba pružiti podršku svim „stranama“ jer je i počinitelj žrtva – i to žrtva lošeg odgoja. Škola mora kontinuirano pratiti situaciju, ali i permanentno djelovati u razvijanju onoga što nas čini ljudima. Učenici moraju biti usmjereni ka upoznavanju drugog i drugačijeg, razvoju empatije i emocija, socijalizaciji kao i osjećajima pripadnosti široj društvenoj zajednici. Posebnu kategoriju čini osposobljavanje komunikacije i iznošenja stavova kod učenika.
Svaka aktivnost u školi, koja nije u skladu sa općim pravilima ili normalnim ponašanjem, završava izricanjem odgojno-disciplinskih mjera. Svakako da te mjere moraju postojati iz razloga da i počinitelj i drugi vide da takav oblik djelovanja nije dobar. Posebno se to odnosi na vršnjačko nasilje koje može donijeti katastrofalne posljedice. Ipak, mora biti jasno da bez edukacije i podizanja svijesti o štetnosti takvog oblika ponašanja, kako za počinitelja i žrtvu tako i za društvo u cjelini, neće dovesti do željenog cilja. Sama kazna bez empatije i socijalizacije neće riješiti ono što se dešava u školama, ali je sigurno problem cjelokupnog društva.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.