Petnaest mjeseci sam bila protjerana iz svog doma u sjevernoj Gazi. Dugih 15 mjeseci, koji su se činili kao 15 godina, osjećala sam se kao stranac u vlastitoj domovini. Ne znajući kada će progonstvo završiti, živjela sam s nepodnošljivim osjećajem gubitka, sa sjećanjima zamrznutima u vremenu na dom koji sam mogla vidjeti u mislima, ali se nisam mogla vratiti.
Kad je prekid vatre objavljen, isprva nisam vjerovala da se to stvarno događa. Morali smo čekati sedmicu dana prije nego što nam je izraelska vojska dopustila da se vratimo na sjever. Konačno su 27. januara stotine hiljada Palestinaca krenule na put nazad ka svojim domovima. Nažalost, ja nisam bila među njima.
Slomila sam nogu u jednoj nesreći prošle godine i još nije zaliječena. Nisam mogla pješačiti deset kilometara kroz pijesak i prašinu ulice Al-Rashid, čiji je asfalt raskopala izraelska vojska. Moja porodica, također, nije mogla priuštiti pretjeran iznos koji su vlasnici privatnih automobila naplaćivali da nas voze ulicom Salah al-Din. Stoga smo moja porodica i ja odlučili pričekati.
Provela sam dan gledajući videosnimke i fotografija Palestinaca kako se vraćaju ulicom Al-Rashid. Djeca, žene i muškarci hodali su s osmjesima na licima, uzvikujući “Allahu Akber!” i “Vratili smo se!”. Članovi porodica – koji se nisu vidjeli mjesecima, ponekad i godinu dana – pronalazili su se, grlili i plakali. Prizor je bio ljepši nego što sam zamišljala da će biti.
Gledajući te slike, nisam mogla ne razmišljati o svom djedu i stotinama hiljada drugih Palestinaca koji su 1948. stigli u Gazu i čekali – baš kao i mi – da im se dopusti povratak kući.
‘Nisu nam mogli izbrisati pravo na povratak’
Moj djed Yahia rođen je u Yaffi u porodici poljoprivrednika. Bio je tek dijete kada su ih cionističke snage protjerale iz njihovog rodnog grada. Nisu imali vremena spakovati se i otići; samo su uzeli ključeve od kuće i pobjegli.
“Izbrisali su naše ulice, naše domove, čak i naša imena. Ali nikada nam nisu mogli izbrisati pravo na povratak”, govorio je djed sa suzama u očima.
Svoju čežnju za domom prenio je na moju majku. “Moj je otac opisivao more Yaffa”, pričala bi. “Način na koji valovi ljube obalu, miris cvjetova narandže u zraku. Cijeli život živim u izbjeglištvu, sanjajući o mjestu koje nikad nisam vidjela. Ali možda jednog dana i hoću. Možda ću jednog dana hodati ulicama kojima je hodao moj otac kao dijete.”
Moj djed je umro 2005. godine, a da više nikada nije vidio svoju kuću. Nikada nije saznao šta se s njom dogodilo – je li srušena ili su je preuzeli doseljenici.
Slike stotina hiljada Palestinaca koji se pješice vraćaju svojim domovima natjerale su me da se zapitam: šta bi bilo da je i mom djedu bilo dopušteno da se pješice vrati kući? Šta bi bilo da se svijet zauzeo za pravdu i podržao pravo Palestinaca na povratak? Bismo li sada imali crno-bijele fotografije nasmiješenih Palestinaca koji hodaju prašnjavim, prepunim cestama na povratku u svoja sela i gradove?
Tada su se – kao i danas – cionističke snage pobrinule da se Palestinci više nemaju čemu vratiti. Više od 500 palestinskih sela potpuno je uništeno. Očajni Palestinci pokušavali su se vratiti. Izraelci bi ih nazivali “infiltratorima” i pucali u njih. Pucali su i Palestinci koji su se prije prekida vatre pokušali vratiti na sjever.
Produžetak progona
Moja porodica i ja smo napokon 2. februara automobilom otputovali na sjever.
Bilo je, naravno, radosti: radost ponovnog susreta s rodbinom, gledanja lica rođaka koji su preživjeli čak i nakon što su izgubili neke od svojih najmilijih, udisanja poznatog zraka, stajanja na zemlji na kojoj smo odrasli. Ipak, radost je bila pomiješana s mukom. Iako naš dom još stoji, pretrpio je štetu od obližnjih bombardiranja. Više ne prepoznajemo ulice našeg kvarta. Sada je razorena pustoš.
Sve što je ovo mjesto činilo pogodnim za život je nestalo. Nema vode, nema hrane. Miris smrti još se osjeća u zraku. Više liči na groblje nego na naš dom. Ipak smo odlučili ostati.
Svijet kretanje Palestinaca natrag na sjever naziva “povratkom”, ali nama se to više čini kao produžetak našeg progona.
Riječ “povratak” trebala bi nositi sa sobom osjećaj slavlja, dugo očekivane pravde, ali mi se ne osjećamo trijumfalno. Nismo se vratili na ono što smo nekada znali. Pretpostavljam da bi to bila sudbina mnogih Palestinaca koji su se vratili u svoja uništena i spaljena sela nakon Nakbe 1948. I oni bi vjerojatno osjetili šok i očaj koji sada osjećamo pri pogledu na planine ruševina.
Također, pretpostavljam da bi naporno radili na ponovnoj izgradnji svojih domova, nakon što su iskusili teškoće raseljavanja. Historija bi bila ponovno napisana pričama o otporu, a ne o beskrajnom progonu. Moj djed bi otrčao natrag svojoj kući, s ključevima u rukama. Moja bi majka vidjela more Yaffa, za kojim je toliko čeznula. I ne bih odrastala s generacijskom traumom progona.
Najviše od svega, povratak u to vrijeme vjerovatno bi značio da se nikada ne bi dogodili beskrajni ciklusi palestinskog oduzimanja posjeda, ukradene zemlje i domova razorenih buldožerima ili eksplozivima. Nakba bi završila.
Ali nije. Našim precima nije dopušten povratak i sada živimo posljedice uskraćivanja pravde. Dopušteno nam je da se vratimo, ali samo da vidimo sveobuhvatno uništenje, da krenemo iz ničega ispočetka, bez garancija da nećemo opet biti raseljeni i da ono što izgradimo neće opet biti uništeno. Naš povratak nije kraj progonstva.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.