Bilo je to u drugoj polovini osamdesetih, kada se jugoslavenska ekonomija polako, ali sigurno, urušavala, prije nego što je Ante Marković u martu 1989. preuzeo Savezno izvršno vijeće i najavio preporod. Obustave rada – tako se to zvanično zvalo, jer je štrajk zvučao tako grubo i kapitalistički – bile su češće od plata, a (ne)zadovoljstvo radnika (i seljaka) polako se gubilo u bujajućem nacionalizmu.
U Dalekovodima, nekada jednom od najboljih Energoinvestovih pogona, koji su na Bliskom i Srednjem Istoku te u Africi proveli stotine projekata i zaradili milijarde, mjesecima je kasnila ionako „tanka“ plata, pa je radnička klasa, kada se vidjelo da od zarada u dogledno vrijeme nema ništa, stupila u štrajk; pardon, obustavila je rad.
Stali su pogoni, prestala proizvodnja, obustavljen ionako minimalan izvoz, drama je kulminirala, pa su uprava preduzeća, sindikat, partijski komitet, socijalistički savez i omladinska organizacija (gotovo nikakve razlike među njima nije bilo) i radnici počeli pregovore. I to pred novinarima, kako su zahtijevali trudbenici, da javnost vidi šta se dešava.
„Drugovi, strpite se još malo, uskoro ćemo dobiti jedan veliki projekat, bit će posla i para… I povećat ćemo plate, rast će broj bodova i njihova vrijednost“, polako i obazrivo je sindikalac iznio stav poslodavca.
„Kakvi bodovi? Daj ti bodove Želji i Sarajevu, a nama trebaju pare, naše plate, i to odmah!“, zagalamio je krupni brko, jedan od vođa štrajkača.
Kako je sindikat iznevjerio poslodavce
Možda ova kratka crtica nije najsretniji uvod za priču o posljednjoj odluci Vlada entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, prema kojoj će najniža plata iznositi 1.000 konvertibilnih maraka (511 eura) i koja će se primjenjivati od 1. januara do 31. decembra 2025. godine, ali nekih sličnosti, ipak, ima. Ako ništa drugo, na jednoj je strani Ekonomsko-socijalno vijeće (vlast, sindikat, poslodavci), a na drugoj radnička klasa. Prvi se dogovaraju i donose odluke; drugi od tih odluka (nekako) žive.
E sad, partneri se međusobno često ne mogu dogovoriti i složiti, pa se nerijetko desi da dvojica nadglasaju jednog (poznato je ovo iz nekih drugih sfera, ali nećemo sada o tome). U posljednjem galamatijasu „izvisili“ su poslodavci. Vlada je, prema pripadajućem pravu, sama „prelomila“ i „zaprepastila, šokirala, prevarila, iznevjerila…“ poslodavce, a sindikat joj se, kako samo ta bratija umije i zna, priklonio i drži joj „tercu“.
Šta je sindikat za to dobio za sada se ne zna, ali čelnici te interesne grupe, koji formalno predstavljaju radnike, a uglavnom štite svoje pozicije, talove i nemale zarade, vrlo dobro znaju „pozicionirati“ svoj glas. Ili, jednostavnije rečeno: prikloniti se onome ko više ponudi i plati, što ne isključuje da se u „slučaju hiljadarka“ neće predomisliti. Naprotiv. Nije li sindikat uvijek bio „radnička majka“ (ili „otac“, svejedno) – mada je termin „maćeha“ („očuh“) primjereniji – pa je logično da će, ako neko radnicima ponudi više i bolje, stati na „pravu“ stranu, odnosno postupiti po matrici „šta košta da (nam) se plati“.
Najava otkaza – stvarnost ili pritisak na vlast
Zbunjeni su ovih dana oni koji bi trebali hajrovati od Vladinih minimalnih 1.000 konvertibilnih maraka, ne znaju šta ih je snašlo, puni su mediji i društvene mreže komentara, objašnjenja, analiza, preporuka, pohvala, pokuda… strah ih je da se nešto u međuvremenu ne promijeni. Za mnogo njih, stotine hiljada ih je, skok sa 619 konvertibilnih maraka na hiljadarku je gotovo nestvaran novogodišnji poklon, ali šta će reći na to njihove gazde, vlasnici, menadžeri, direktori, „poslovna zajednica“?
I šta znače sad svi ti brojevi: neto, bruto 1, bruto 2, doprinosi, porezi, davanja, neoporezovani topli obrok (zvuči čudno, ali većina radnika ima pozamašan iznos za ishranu dok su na poslu, neki gotovo u visini plate), kupon za gradski prijevoz, regres (neki su za ovaj godišnji vid isplate čuli samo iz priča ili iz medija), kako to da će njihova plata biti 1.000 konvertibilnih maraka, a da će gazda morati „državi“ na taj iznos uplatiti još 744 konvertibilne marke? Može li mu poslodavac, da bi sve bilo kao ranije i da bi zaštitio svoj interes, jednostavno preporučiti / savjetovati / narediti da mu, nakon što podigne svoju hiljadarku sa banke, vrati „uživo“ 200-300 maraka, jer će tako „svi biti na dobitku“?
Poslodavci su posebna priča. Njihova mašina dok melje ne smije stati, njihova osnovna deviza je što više deviza (mada im ni konvertibilne marke nisu mrske, naprotiv). Uspaničili su se nakon Vladine odluke. Morat će, za promjenu, posegnuti znatno dublje u vlastiti džep, radnicima isplatiti osjetno više zarade, automatski i „državi“ doznačiti veće poreze, socijalna, zdravstvena i penziona davanja. Već sada najavljuju ozbiljne rezove, uključujući otpuštanja onih koji im donose profit i očekuju da im se plati ono što zaslužuju, tvrde da je ugroženo 130.000 radnih mjesta, što bi na koljena bacilo i njemačku ekonomiju.
Ipak, trenutno je u najtežoj poziciji Federalna vlada koja mora opravdati i „bez gubitaka“ se izvući iz pozicije u koju se sama dovela. U narednih šest mjeseci moglo bi se znati da li je eksperiment uspio, a na kraju ove godine, do kada će važiti odluka o minimalcu od 1.000 maraka, vjerovatno će se znati hoće li vladajuća „Trojka“ položiti za sada najteži ispit. Jer, 2026. je izborna godina i ne uspije li „projekat hiljadarka“, teško da će Vlada Federacije BiH „preživjeti“ u ovom sastavu.
Penzionere ionako niko ništa ne pita
Šta će na sve ovo reći penzioneri koje ionako niko ni za šta ne pita, hoće li i oni (za)tražiti da Vlada malo i njih „pogura“, da im makar za dvostruko manje u odnosu na radnike poveća mirovine? Pa neka trenutno najniža penzija, umjesto 573 konvertibilne marke, bude 700 maraka; ona zagarantirana da sa 684 konvertibilne marke naraste na, recimo, 800 maraka. Ili da prosječna mirovina, umjesto sadašnje 724 konvertibilne marke, skoči na 900 maraka; u tom slučaju neka nešto dobiju i oni s najvišim penzijama – umjesto 2.867 konvertibilnih maraka neka bude „okruglih“ 2.900 maraka.
Zadovoljan radnik je jedina zdrava osnova uspješne firme i društva u cjelini, sintagma je kojoj se nema šta prigovoriti i dodati. A to podrazumijeva i da je adekvatno plaćen za svoj rad i da ga u suštini previše ne zanima šta će odlučiti vlast i kako će se o tome referirati poslodavci i sindikati. Njihovo je da kvalitetno rade i zarade da bi, između ostalog, mogli otići pogledati Želju, Sarajevo i bilo koji drugi sportski klub, koji „žive“ od bod(ov)a.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.