Provela sam ukupno četiri godine u Gazi, šest mjeseci tokom trenutnog rata. Nikad se nisam osjećala toliko bespomoćno suočena s moćnom ratnom mašinerijom koja ubacuje novi metak čim ispali prethodni, dok ima naizgled neograničene zalihe municije.
Svojevremeno sam razgovarala sa ženom koja je vodila sklonište za raseljene u Khan Younisu. Pitala sam je nada li se miru. Pokazala je na djevojčicu koja je držala majčinu ruku i sisala palac. „Otac joj je ubijen kada su bombardovali njihovu kuću prije pet dana. Nisu uspjeli izvući njegovo tijelo iz ruševina jer je to područje pod neprestanom paljbom“, kazala je. „Kakva nada?“
U Gazi bez nade, san je najdragocjeniji. U januaru smo trčali do prozora da gledamo oblak dima koji oslikava nebo nakon posebno glasnog i bliskog udara. Ipak, vremenom su postali toliko uobičajeni da jedva iko više obraća pažnju.
U mom naselju u Deir al-Balahu, bombardovanje obično počinje noću, u vrijeme kada ljudi pokušavaju zaspati. Začujemo prvo zvižduk rakete, a zatim glasnu eksploziju koja zatrese prozore. Eksplozija probudi lokalne pse, magarce, bebe i svaku drugu dušu koja bi se usudila spavati, pokrećući lančanu reakciju lajanja, plakanja i drugih zvukova koji signaliziraju uznemirenost. Potom uslijede dodatne bombe, a zatim razne vrste pucnjave dok se sve ne smiri nakratko. Poziv na molitvu u zoru obično potakne novi niz napada.
Snaga Palestinaca je bez premca
Apokaliptični prizori koje svi gledaju na TV-u još su strašniji uživo. Često brišem fotografije i snimke s telefona jer kamera nije u stanju prikazati grotesknost okruženja kako se vidi golim okom.
Uživo, stravični prizori su popraćeni nizom zvukova. To uključuje sad već svakodnevni ritual borbe za hljeb u obližnjim pekarama dok se zalihe hrane smanjuju, usljed gotovo potpunog prekida dotoka komercijalnih roba i paralizirajućih ograničenja na ulazak humanitarne pomoći. Prošle sedmice, žena i dvije djevojke ugušile su se nakon što su ih pregazili ispred pekare gdje je izbila tuča jer nije bilo dovoljno hljeba za sve.
Moj dobar prijatelj Khaled, koji vodi narodne kuhinje širom Gaze, zabrinut je da uskoro neće uopće biti hrane i da će sve kuhinje morati zatvoriti. Pokušavala sam naći riječi da ga ohrabrim, ali sam uvijek završavala u suzama jer sam i sama, zbog svega što nas je okruživalo, gubila nadu.
„Ne plači, Olga“, uvijek je govorio. „Budi snažna, poput nas.“
Zaista je snaga Palestinaca bez premca.
U novembru je Komitet za utvrđivanje gladi, ad hoc tijelo međunarodnih stručnjaka koji revidiraju klasifikaciju potencijalne gladi koju identifikuju Ujedinjeni narodi i drugi akteri, objavio izvještaj, podižući još jednu uzbunu zbog neposredne prijetnje gladi, posebno na opkoljenom sjeveru Gaze. Situacija se od tada samo pogoršava. U više navrata sam vidjela ljude kako kupe prljavo brašno koje se prosulo po cesti nakon što su vreće pale s kamiona humanitarne pomoći.
Bol, tragedija i smrt
Davanje prioriteta najranjivijim u Gazi beznadežan je zadatak jer gotovo da nema humanitarne pomoći koju bi im mogli dati. Kada je 100 posto populacije od gotovo 2,3 miliona u potrebi, hoćete li pomoći trudnici, žrtvi nasilja u porodici ili nekome ko je bez doma i s invaliditetom? Ili ćete tražiti sve ove kriterije kod jedne osobe? Agonija pravljenja ovakvih izbora držat će nas budnima dugo nakon što se naša misija u Gazi završi.
Tokom ovih mjeseci koje smo proveli u Gazi, moje kolege i ja svjedočili smo tolikom bolu, tragediji i smrti da nemamo riječi kojima bismo prenijeli taj užas. Kupili smo tijela mrtvih ljudi uz put, neka dok su bila još topla i obilno krvarila, druga s karakterističnom mrtvačkom ukočenošću, koja su napola pojeli psi.
Neki od tih ubijenih ljudi bili su dječaci. Dječaci koji su bezosjećajno ubijeni, od kojih su neki umirali sporo, krvareći, prestrašeni i sami, dok im je majke izjedala briga jer im se sinovi nisu vratili kući tu noć. Za ostatak svijeta postali su samo još jedan broj u sumornoj statistici ljudi koji su do sada ubijeni u Gazi, a kojih je sada, prema podacima Ministarstva zdravstva, više od 45.500.
U rijetkim trenucima tišine i između haosa stalnih kriza, osvrnem se oko sebe i zapitam: „Koja nada?“
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.