Božić: Bajkoviti običaji koji nestaju

Nekadašnji bajkoviti običaji za Božić nestaju pod uticajem potrošačkog društva i ubrzanog tempa života.

Na opstanak običaja vezanih za Božić utiče nerazumijevanje i preispitivanje religijskih dogmi (REUTERS/Alexander Ermochenko)

Nekadašnji bajkoviti običaji za Božić nestaju pod uticajem potrošačkog društva i ubrzanog tempa života. Najčešće se ne razume svrha i slikovito značenje obreda koji se praktikuju, a tu su i individualna interpretiranja dogmi, stoga nastaju i sukobi među vernicima.

Pravoslavni vernici 7. januara slave Božić, dan kada se u dalekom Vitlejemu rodio Isus Hristos, bogočovek. Osim Vaskrsa, ovaj praznik se smatra najradosnijim. U jednom simboličnom krugu rađanja i vaskrsenja, kao potvrde večnog života, sadržana je poveznica koja održava snagu verujućih. Ujedno oko ta dva ključna dana pletu se rituali koji vode poreklo iz predhrišćanskog perioda. Neke od njih je odobrila Crkva, ali su na pragu izumiranja, jer se stil života u savremenom društvu promenio. Nedostatak uslova za praktikovanje takve vrste nasleđa smešta mnoge obrede samo među korice ili u novinarski tekst.

Kapitalistički pogled na pitanja vere

Na opstanak običaja vezanih za Božić utiče nerazumevanje i preispitivanje religijskih dogmi, ali i odnos sveštenstva prema temama koje se odnose na parohijane. Konfuziju unosi praznoverje i komercijalizacija Isusovog rođenja. U tome prednjače tematski filmovi koji donose isforsirano ushićenje potrošačkog društva gde se praktikovanje vere ogleda u trošenju novca u tržnim centrima i ugađanju površnim emocijama. Time se maskira sveprisutna apatija duha. U kapitalističkom takmičenju oko zarade, Hrista je pobedio Deda Mraz. I eto nove teme za kavgu. Da li je Deda Mraz zapravo Božić Bata ili Sveti Nikola i zašto živi u Laponiji?

Neizostavan je i sukob oko rođenja sina Božijeg. Slaganje postoji da od trena njegovog dolaska na svet počinje nova era, ali se mnogi pitaju kakve veze ima Vitlejem sa pravoslavljem i koje su nacionalnosti Isus i Bogorodica. Osim banalizovanja vere prisutna je i potreba za odvajanjem od sunarodnika koji Božić obeležavaju po Gregorijanskom kalendaru, dakle 25. decembra. Situaciju dodatno komplikuje kada se u diskusiju uvede saznanje o različitom početku svetovne i crkvene godine, raskolima za čiju analizu se mora putovati vekovima unazad, znati politički kontekst i sijaset drugih pojedinosti.

Bajkovitost nasleđa

Bajkovita predanja o Božiću oličenje su skromnosti i povezanosti sa porodicom. To je vreme koje se posvećuje najmilijima, s posebnim pijetetom prema precima. Nižu se obredni dani, a sve je praćeno strogim postom. Kao uvertira sprovode se radnje koje su vezane za kuću, pretke i obedovanje.

Na Tucindan se priprema pečenica, što je zapravo žrtvoprinošenje, koje je ostalo od perioda mnogobožtva. Bira se nešto od krupnije stoke, najčešće prase, a ne živina. Za ovaj dan vezano je i verovanje da, ukoliko neko bude tukao decu, ona će dobiti čireve po telu. Ideja fizičkog kažnjavanja nije u duhu vere koja poziva na blagost, smirenje, razgovor, pa je to opomena roditeljima da porazmisle o svom odnosu prema najmlađima. Božić je zapravo praznik dece, jer Isus je dete, novorođenče kojem su se klanjali pastiri i kraljevi. Sin Gospoda, sin Device Marije i Josifa, koji osvetljava tminu i vodi kroz bespuće, kao što su deca svetionici i temelj nasleđa. A to se sa svanućem Badnjeg dana snažno poručuje.

Drvo kao simbol večne povezanosti

U praskozorje glava porodice sa ostalim muškim članovima odlazi u hrastovu šumu da donese badnjak-veseljak. Tom prilikom puca se iz oružja. Nekada se svečari nadmeću, posebno sada kada se zaboravilo da se pucalo kako bi se najavio odlazak i upozorile zveri, a ne da bi se lumpovalo. Lakoća nabavke pirotehničkih sredstava seču Badnjaka pretvara u razonodno raketiranje koje nekada odnese i živote, posebno kada se kombinuje sa vatrenim oružjem i alkoholom. Te uznemirujuće rafalne paljbe u nebo, u Boga, prenete su i preko okeana. Dosta su modifikovane usled nedovoljnog razumevanja potrebe nekadašnjeg čoveka-vernika, ali i novonastanjenog podneblja. Postoji video zapis gde posle liturgije u jednom američkom gradu izlaze naoružani muškarci, zaustavljaju saobraćaj i pucaju okruženi slučajnim prolaznicima.

Malo se zna i kako se prilazi drvetu koje se odabere da bude Badnjak. Domaćin ga pozdravi, celiva, daruje žitom i objasni zašto će ga odseći. Tri puta sekirom udara drvo koje mora biti pravo, mlado i neoštećeno. U nekim krajevima gde nema hrastovine, koristi se šljiva, maslina ili dren. Pre udara sečivom najmlađi muškarac iz kuće spreman je da uhvati prvi iver koji odleti. Taj komad se stavi u vodu koju piju bolesni. Domaćice iver stavljaju ispod posude sa brašnom ili u štalu, jer donosi prosperitet.

Dok su muškarci u šumi, žene sklanjaju igle, vretena, stolice tronoške i spremaju se da ih dočekaju na skroman, posni, doručak. Pri povratku oni pevaju i jedu ostatke pogače koja se podelila sa šumom iz koje je uzeto sveto drvo. Deo hleba se spušta na panj ili, pak, mahovinu. Na proleće se obiđe to mesto i ukoliko su izbile mladice, dom će biti u blagostanju. U tim činovima ogleda se praiskonska briga o prirodi i svesnost o povezanosti drveća i ljudi. Taj zapis je trajan, samo ga je savremeni čovek, koji je pristao na potpuno otuđenje, zanemario.

Badnjak je sveta svetlost doma

Negde je zabranjeno da se Badnjak dodirne golim šakama ili da se seče više njih, dok drugi veruju da članovi domaćinstva moraju da imaju svoj, makar u grančicama. Svako selo ima svoje običaje kojima potražuje mir, sreću, blagost božanske sile, a naposletku i svaka kuća daje lični pečat tumačenju istih. Bilo da je reč o selu ili gradu, drvo ili lepo dizajnirane grane cera sa kesicama žita i kukuruza, naslonjene su na kuću ili vrata stana. U urbanim sredinama je nemoguće sprovesti svaki ritualni segment, zato je došlo do modifikovanja koje je nekada groteskno i potresno. Tužne su scene kada odmah po blagdanu Badnjaci vire iz kontejnera ili se slavlje organizuje u restoranima, uz svirače, umesto u domu, uz molitvu i zajedništvo.

Badnjak je svetlost koja se s radošću unosi u kuću. Smatra se dragim gostom i tako mu se obraća. Kao što su pastiri nasekli drva i odneli Josifu kako bi ugrejao Isusa i njegovu majku, tako Veseljak greje srca ukućana. Orasima, pšenicom i suvim voćem se daruje sveto drvo i onaj koji ga je uneo i sa njime obišao sve prostorije. Potom sledi paljenje u ognjištu koje je propraćeno nizom radnji koje su etnološki biseri. Izriču se zdravice i lepe želje dok se vatra raspiruje. Koliko varnica, toliko parica, toliko jaganjaca i ovaca… ponavljaju ukućani i deca koja pijuču gazeći po slami rasprostrtoj na podu gde će biti postavljena trpeza.

Usled nedostatka ognjišta vernici u gradu Badnjak pale ispred crkava i učestvuju u zajedništvu kroz liturgiju, prigodne pesme, najčešće Roždevstvo tvoje i odnošenje hrane najugroženijima. U Vojvodini mališani odlaze u korinđanje po komšiliku, gde pesmom najavljuju radostan Božić i za to dobijaju darove.

Simboli slame, sveće i tamjana

Prema predanju, Marija je rodila bogosina na slami, pa se ista posipa po kući i na njoj se obeduje. Kao podsećanje na smirnu i tamjan, koji je darovan bebi Isusu, kadi se kuća i pali voštanica u čijem plamenu je božanski oganj. Trpeza je bogata. Jede se dugo, polako, u molitvi i miru. Za pretke se po uglovima kuće ostavljaju orasi. Njihovi duhovi su prisutni tokom večere, stoga se ne ustaje dok svi ne završe. Ne viče se, kako se susret ne bi remetio. Negovanje kulta predaka smatra se zalogom za sopstvenu dušu u budućnosti i poseban je čin kojim se uz pomoć preminulih teraju nedaće.

Božić, blagi dan

Božić nije završnica praznika, već njegova blagonosna kulminacija. Slede Sabor Presvete Bogorodice, mati Božije i Sveti Stefan kada se, između ostalog, slama iz kuća iznosi u voćnjake ili stavlja na košnice. Pravoslavnim hrišćanima pčele, odnosno njihova marljivost, poredak u košnici i slatkoća meda, označavaju budnost vernika i samu Crkvu. Medom se premazuje česnica, prost hleb umešen sa vodom i brašnom, u koji domaćica stavlja kovanicu, grančicu drena i zrno pšenice. Može se staviti i više belega – simboličkih sitnih predmeta. Česnica se lomi rukom, na onoliko delova koliko ima ukućana. Svi se obraduju ako u komadu hleba dobiju nešto. To je blagoslov kojem se najviše vesele deca koja se daruju sitnim poklonima, vunenim čarapama i ušećerenim jabukama.

Na Božić se liturgijom i pričešćem okončava post. U kuću dolazi Položajnik, mlad muškarac, viđen kao oličenje tri mudraca koja su, prateći zvezdu, došla do pećine da se poklone tek rođenom Spasitelju. Karakterističan pozdrav koji se upućuje jeste Hristos se rodi. A odgovora se Vaistinu se rodi. Pripremljena gozba je mrsna i jede se uz radost, smeh i bogougodne pesme. Svetom vlada mir. Barem bi tako trebalo da bude.

Izvor: Al Jazeera

Reklama