Nakon 15 mjeseci pakla: Smrt nije porazila Palestince

Mi, zaista, više nismo mi, ali nismo mrtvi. Nove verzije nas nastale su da nastave borbu, da žive više, piše autorica.

Smrt nas nije porazila, ne zato što smo heroji nego zato što volimo život, piše autorica (Hamza Z. H. Qraiqea / Anadolija)

Prekid vatre konačno je stigao. Nakon 15 mjeseci nemilosrdnog genocidnog rata, konačno možemo odahnuti. Mnogi od nas uspjeli su vratiti se u svoje domove ili ono što je od njih ostalo.

Dok uživamo jer na nas više ne padaju bombe, svijet je izgleda zauzet oštrom debatom o tome ko je pobijedio. Je li Izrael? Ili je Hamas taj koji može proglasiti pobjedu? Ili je herojski palestinski narod izašao kao pobjednik?

Ja sam medicinska sestra, nisam stručnjakinja, ne mogu ponuditi odgovore. Ipak, da vam kažem, dragi čitatelji, svijet ne treba biti zavaran našim opstankom. Ostati živ u Gazi nije herojstvo. Uteći smrti nije pobjeda. Jedva smo opstali. Deseci hiljada Palestinaca nisu.

Ovaj genocidni rat zatvorio je vrijeme u krug. Nema početka ni kraja, nema destinacije prema kojoj smo išli. Samo smo se vrtjeli u krug, svaki dan, vraćajući se na početak.

Autorica u šatoru u kojem kao raseljena osoba živi i fotografija prve šoljice arapske kafe koju je popila nakon dugo vremena [Fotografije ustupila Hadeel Awad]

Svaki dan, svaka porodica je morala ići u potragu za vodom za piće, za pranje, hranu i po nešto čime će zapaliti vatru, što su sve osnovne potrepštine. Za svaku od ovih stavki, bili su potrebni sati, ako ih je uopće bilo moguće pronaći. Hljeb, za koji smo vjerovali da se podrazumijeva, da je naše pravo, postalo je izuzetno teško nabaviti. Porodicama je ponestalo novca. Humanitarne organizacije su ostale bez zaliha. U jednom trenutku su čak i ucrvano brašno i konzerve s isteklim rokom trajanja postali luksuz.

Ovaj krug prekidali su samo bolest ili smrt. Ljudi su odstupali od rutine da sahrane svoje najmilije i da ih oplakuju.

Bijeg od smrti

Vanjski svijet je vidio brojne fotografije i snimke nasilja nad palestinskom djecom, ženama i muškarcima koje je ubijala izraelska vojska. Ipak, nisu vidjeli druge, tihe i bolne smrti hronično bolesnih ili zaraženih izlječivim bolestima.

Pacijenti s infekcijama umirali su jer nismo imali antibiotike. Ljudi s bubrežnim oboljenjima umirali su zato što je u jednom trenutku dijaliza bila dostupna samo povremeno i samo u nekim zdravstvenim ustanovama. Ovi smrtni slučajevi nisu ubrojani u zvaničan broj ubijenih u genocidu, a mnogi od njih mogli su se spriječiti.

U uličicama kampova za raseljene, mogli ste vidjeti ožalošćene preživjele, kako jecaju ili sjede u tišini. Nakon bijega od smrti, i oni bi se vraćali u krug vremena.

Nakon toliko mjeseci kolektivnog gubitka, ugnjetavanja i čežnje, činilo se kao da u srcu više nema prostora za bijeg od smrti. I ja sam, kao i mnogi drugi Palestinci, postala zastrašujuće mirna, otupjela.

‘Ne ličimo na sebe. Mi nismo mi!’

Ne tako davno, ispunjavali smo zemlju bukom, smijehom i životom. Nosili smo u sebi velike snove i nade. Međutim, više nismo mogli prepoznati sami sebe. „Ne ličimo na sebe. Mi nismo mi!“ mislili smo.

Kolektivna patnja bila je tako apsolutna, tako preplavljujuća da smo imali osjećaj kako nema mjesta na kojem bismo potražili utjehu, nikoga kome bismo rekli šta se događa u nama jer smo svi bili na istom mračnom mjestu.

Međutim, zanimljiva stvar u vezi s masovnim bolom i masovnim umiranjem, dragi čitatelju, je da učine da se grčevito držite za život, uprkos svemu – posebno uprkos svom okupatoru. Sve je u Gazi pozivalo na našu smrt, ali mi smo naučili da iz tog načinimo život.

Mi, zaista, više nismo mi, ali nismo mrtvi. Nove verzije nas nastale su da nastave borbu, da žive više.

U beskrajnom krugu vremena, ljudi su i dalje nalazili načine da osjete zadovoljstvo ili osjećaj svrhe. Ja sam to činila volontirajući kao medicinska sestra u improvizovanoj klinici i odlazeći u duge šetnje u potrazi za kafom. To je moj čin prkosa, života.

Još brojimo mrtve izvučene ispod ruševina

Izgladnjivanje je uzelo danak, ali ja sam pokušavala uvidjeti i drugu stranu te priče. Često sam se smijala jer sam konačno uspjela izgubiti kilograme, što sam silno željela, a nikada nisam uspijevala postići s raznim režimima zdrave ishrane koje sam isprobavala u prošlosti.

Gledala sam kako bijela boja osvaja kosu moje majke usred teškog života u šatoru. No, smijali smo se i tome. Znala sam da je ove boje neće poraziti. Ona voli boje i najvještija je žena u njihovom pokoravanju da joj pristaju.

Nakon 15 mjeseci pakla, izašli smo iz svojih skloništa i šatora i vidjeli apokaliptične prizore. Još brojimo mrtve izvučene ispod ruševina – koje možemo identifikovati samo po cipeli ili košulji.

Gledam kroz razaranje i vidim nas, preživjele. Smrt nas nije porazila, ne zato što smo heroji nego zato što volimo život. Dragi čitatelju, je li grčevito držanje za život – pobjeda?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama