Muzej farmacije u Sarajevu svjedoči da slučajnosti ne postoje

Kako volim to kada se odanost nekim principima iskazuje konkretno, kada ovi nisu tek puka tlapnja. Evo, prvi put sam ušla u najmlađi sarajevski muzej, Muzej farmacije, koji je otvoren 17. oktobra prošle godine. Jer, na taj dan 1907. godine izdata je uredba kojom se i ženama dopušta, ne samo da rade u apotekama, kao što je bilo dotad, nego i da budu njihove vlasnice.

Velika pobjeda žene u Bosni i Hercegovini je to bila i, eto, osnivač muzeja, jedinog takvog u BiH, mladi prof. dr. Tarik Čatić je htio da upravo ovaj dan dobro zapamtimo. Uostalom, u većini apoteka i sada rade magistre.

A, da bi, što se mene tiče, sve imalo još više smisla, pozvao me da zajedno odemo u Štrosmajerovu br. 3/1 Darimir Ćurčić, čija je tetka Dunja Jurišić bila među prvim sarajevskim farmaceutkinjama (diplomirala 1933. godine u Zagrebu) i čiji smo lik malo kasnije pronašli u jednoj od staklenih polica Muzeja. Stoji ispred Apoteke Radnik, jedine koja je od 1930. godine besplatno izdavala lijekove.

Magistra Dunja je, inače, tokom Drugog svjetskog rata sarajevskim ilegalcima na čelu s Valterom krišom dostavljala lijekove. Da je to otkriveno, ustaška vlast ne bi joj oprostila tu saradnju i ne bi joj  pomoglo ni to što su mnogi iz njene imućne, ugledne porodice tada bili na visokim položajima, koji su im se, istina, kada je došlo oslobođenje, obili o glavu.

Otac Vejsil Ćurčić, prvi bh. arheolog s diplomom stečenom u Beču, bio je direktor Zemaljskog muzeja, a suprug Ivica Jurišić šef Radiostanice. Kada je rat završen, suprug je nakratko poslat na “prevaspitavanje” i ubrzo pomilovan, a onda je otišao iz zemlje. Pomogla mu je najviše odbrana Đorđa Lukića Cige, koji je 10. aprila 1945. godine, popravivši razvaljene uređaje, izgovorio ono čuveno: Smrt fašizmu, sloboda narodu! Ovdje Radio Sarajevo!

Zvono zvoni do danas

Vejsila niko nizašta nije optuživao, ali sve do danas odzvanja “zvono” iza njegovog imena, što je bez sumnje doprinijelo da jedna fascinantna naučna karijera ostane u sjeni. Kao i nevjerovatne njegove zasluge za mnoge zbirke Zemaljskog muzeja, ali i za spašavanje Hagade.

Unuk Darimir neumorno godinama ističe činjenice koje nepobitno ukazuju na to da najdragocjenijeg eksponata u Zemaljskom muzeju danas ne bi bilo da ga nije sačuvao njegov djed, ali to malo koga zanima.

Međutim, niko ne može prebrisati to da je upravo Vejsil Ćurčić najzaslužniji za to što Zemaljski muzej danas posjeduje prahistorijski čamac, kojeg je on lično izvadio iz Save u Donjoj Dolini i dopremio u Sarajevo svojim novcem, da bi kasnije pisao u Beč kako bi mu se refundirali troškovi. O svemu tome uskoro će izaći knjiga profesora sarajevskog Filozofskog fakulteta Adnana Kaljanca, treća u nizu, nakon onih o stranputicama rane arheologije u BiH i nedavno izašle o Ćiri Truhelki.

U ovoj trilogiji, profesor Kaljanac jezikom argumenata razbija mnoge iluzije vezane za bh. arheologiju i pojedine arheologe, o čemu govori i naslov knjige o Truhelki – Strana zemlja. Zanimljivo je da je izdavač sve tri knjige Akademija nauka BiH, a da se u našoj široj javnosti uglavnom šuti o njima, ali su one zato izvan BiH itekako traženo štivo.

No, da se vratim Darimirovoj teti Dunji koja je nakon oslobođenja 1945. godine dobila čin sanitetskog majora i posao u Vojnoj bolnici. Kažu da je ondašnji osmogodišnji predsjednik NR Bosne i Hercegovine Đuro Pucar Stari jedino njoj vjerovao kada bi mu zatrebao neki lijek.

“Znalo se desiti da po moju tetu dođu noću, da bi otišla u apoteku i odabrala neki lijek za Pucara”, priča Ćurčić, jednako kao i ja, zadivljeno bacajući poglede na sve strane nevelikog prostora u koji je farmaceut Čatić, porijeklom iz farmaceutske porodice (sin je rahmetli Redžada Čatića), odlučio smjestiti ne samo historiju bh. farmacije, nego i više od toga.

Našu pažnju su prije svega zaokupili starinski instrumenti, kakvim su se nekad služili apotekari. Dok su vagali, dok su pravili lijekove, dok su ih oblikovali… Taj odjel je kao laboratorija magova, iz čijih posudica samo što ne iskoče čudesne, mirisne ljekarije.

Tu je i kompletna apoteka iz 1876. godine, koja je iz Dubrovnika na moru prebačena u Zvornik, pa je tek poslije još jednog preseljenja dospjela u Sarajevo.

“U Dubrovniku je pravljena po narudžbi austro-ugarske vojske za njihovu vojnu bolnicu, tj. bolničku apoteku, a nakon Austro-Ugara prešla je u vlasništvo državnih apoteka i selili su je iz Zvornika u Srebrenicu. Tamo ju je, nakon stečaja gradskih apoteka, otkupio kolekcionar, a mi od njega”, kaže mi prof. dr. Čatić, napominjući da su u postupku utvrđivanja svih činjenica, pa zato dosad poznato ne eksponiraju previše.

Ističe da danas još samo u Trebinju postoji jedna ovakva apoteka, a sve ostale slične su, nažalost, prepuštene zubu vremena. I nemarnosti ljudi.

Zahvalnost Johna Kennedyja

Vidimo i repliku jevrejskog atarskog dućana iz kojeg, čini se, viri jedan od dvojice glavnih Hemonovih junaka u Bejturanu i ruži. Tu su i spisi o liječenju bosanskih banova i kraljeva, a i kopija dokumenta koji svjedoči o tome da  Dubrovačka Republika i Bosna nisu u poveljama utvrđivale samo trgovačke i ekonomske odnose, nego i liječenje, upotrebu i dopremanje lijekova, ljekara…

Pronađosmo i priču o kraljici Katarini i njenom ljekaru kojeg je od Dubrovnika tražila i kojeg je sama poslije obavljenog posla platila.

Odvojiti se nisam mogla od dijela muzeja u kojem je zanimljiva storija o nobelovcu Vladimiru Prelogu i o jednom njegovom otkriću, vrlo važnom za farmaciju, a o čemu nam je, poredeći molekule kima i mente, strpljivo, dugo govorila kustosica Berina Čubro. Još jedan ispit je dijeli do diplome farmaceutkinje.

Ništa manje zanimljiva, a možda i najaktuelnija je priča o upotrebi lijeka takidomida koji je sredinom prošlog stoljeća preporučivan trudnicama i koji je doveo do toga da više od hiljadu beba u Njemačkoj budu rođene bez udova ili s deformacijama. Lijek u SAD-u jedna službenica Vlade nije htjela odobriti i tadašnji predsjednik John Kennedy joj je, nakon otkrića o njegovoj pogubnosti, odao veliko priznanje. Bilo je to vrijeme kada su lijekovi prolazili “i kroz sito i kroz rešeto”. Nažalost, nerijetko se to i danas dešava, ali to je već priča za neku drugu priliku.

Kroz prozor iz jedne od soba Muzeja farmacije gotovo da se može dohvatiti susjedna zgrada, iznad čijih prozora je ukrasni kameni vez s inicijalima bivšeg vlasnika tog zdanja, Eduarda Pleyela. Tu, u nekadašnjoj Rudolfovoj ulici, ovaj češki farmaceut otvorio je prvu modernu sarajevsku apoteku.

U knjizi Česi u Sarajevu Tomislava Krzyka, Pleyel se dva puta spominje kao lekarnik, farmaceut. U Rudolfovoj ulici, isto na broju osam, spominje se i Jan Picek, mag. pharm.

Inače, Muzej čuva i dopisnicu koja je Eduardovoj udovici, Njemici Mariji, stigla iz Dubrovnika. Rudolfova je tada već bila preimenovana u Štrosmajerovu.

Kako bi Pleyel mogao i naslutiti da će toliko godina kasnije u neposrednoj blizini Tarik Čatić otvoriti Muzej farmacije, koji je, zajedno sa njih iz još 11 država, postao dio zvanične kulturne rute historijskih apoteka i ljekarskih vrtova. Kao što ni sam Čatić, kada je kupovao ovaj stambeni prostor, nije znao da će, pogledavši kroz prozor, vidjeti pomenute inicijale. Nema slučajnosti!