Prošla je sedmica od proglašenja prekida vatre u Gazi. Prvi put u 15 mjeseci, neumoljivi zvuk eksplozija zamijenila je tišina. Ipak, ova tišina nije mir. To je tišina koja vrišti o gubitku, razaranju i tuzi, pauza u razaranju, a ne njegov kraj. Kao da stojim usred pepela na mjestu na kojem je nekada bila kuća i tražim nešto, bilo šta, što je preživjelo.
Prizori koji dolaze iz Gaze progone me. Djeca praznog pogleda stoje u ruševinama onoga što je nekada bila njihova kuća. Roditelji čvrsto stišću igračke, fotografije i odjeću, fragmente života koji više ne postoji. Svako lice priča priču traume i opstanka, života prekinutih i razorenih. Jedva se mogu natjerati da gledam, ali to učinim jer se osjećam kao da ih napuštam ako okrenem glavu. Zaslužuju biti viđeni.
Kada sam nazvao majku nakon proglašenja prekida vatre u Gazi, prvo što mi je rekla bilo je: „Sada možemo žalovati.“ Te su me riječi probole poput noža. Mjesecima nije bilo prostora za žalovanje. Strah od neizbježne smrti uništio je svaki trenutak budnosti, ne ostavljajući prostora za oplakivanje. Kako da žalujete za onim što ste izgubili kada se borite za opstanak? Sada, kada bombe prestaju padati, tuga nadolazi kao poplava, preplavljujuća i nepopustljiva.
Oplakuju i najmilije, ali i domove
Više od 47.000 osoba – muškaraca, žena i djece – je ubijeno. Četrdeset sedam hiljada duša je ugašeno, njihovi životi su ukradeni na nezamislive načine. Više od 100.000 Palestinaca je ranjeno, a mnogi su doživotno osakaćeni. Iza ovih brojki su lica, snovi i porodice koje nikada više neće biti cjelovite. Razmjere gubitka tako su ogromne da ih je nemoguće pojmiti, ali u Gazi, tuga nikad nije apstraktna. Lična je, sirova i nalazi se posvuda.
Ljudi u Gazi oplakuju svoje najmilije, ali i svoje domove. Gubitak doma nije puki gubitak fizičkog mjesta za život. Jedan moj prijatelj iz Gaze, koji je također ostao bez svog doma, mi je rekao: „Dom vam je kao dijete. Godinama ga gradite, brinete o njemu, uvijek želeći da izgleda najbolje.“
U Gazi, ljudi često grade kuće ciglu po ciglu, nekada vlastitim rukama. Gubitak doma je gubitak osjećaja sigurnosti, utjehe, mjesta na kojem ste dijelili ljubav i stvarali uspomene. Dom nisu samo cigle i malter, to je mjesto na kojem se odvija život. Izgubiti dom znači izgubiti dio sebe, a u Gazi su brojne porodice izgubile taj dio sebe mnogo puta.
Kuće mojih roditelja, koja je čuvala uspomene iz mog djetinjstva, više nema. Spaljena do temelja, sada je hrpa pepela i iskrivljenog metala. Kuće mojih šestero braće i sestara također su uništene, a njihovi životi potreseni i raštrkani kao ruševine njihovih zidova. Ostaju nam priče koje pričamo da bismo preživjeli, priče o otporu, opstanku, o nadi možda. Ali i to se sve sada čini krhkim.
Tuga pomiješana s osjećajem krivice
Kod nas koji smo izvan Gaze, tuga je pomiješana s osjećajem krivice. Krivice jer nismo tamo, jer ne trpimo isti horor kao naši najmiliji, jer živimo život relativne sigurnosti dok oni pate. Nepodnošljiva je to napetost kada želite biti jaki zbog njih, ali se osjećate krajnje bespomoćnima. Pokušavam se držati ideje da moj glas, moje riječi mogu napraviti razliku, ali čak se i to čini neadekvatnim kada se uporedi s veličinom njihovog bola.
Priča o gubitku koji je pretrpjela moja porodica jedna je od više desetaka hiljada. Čitava naselja su zbrisana s lica zemlje, zajednice pretvorene u prašinu. Razmjere razaranja su nepojmljive. Škole, bolnice, džamije i kuće, sve je to svedeno na ruševine. Uništena je infrastruktura u Gazi, razorena je njena ekonomija, a ljudi su traumatizirani. A ipak, nekako podnose sve to i opstaju.
Izdržljivost palestinskog naroda ujedno je inspirativna i potresna. Inspirativna zato što preživljavaju, ponovo grade, sanjanju o boljoj budućnosti uprkos svemu. Potresna zato što niko ne bi trebao biti ovoliko izdržljiv. Niko ne bi trebao podnositi ovoliki nivo patnje samo da bi postojao.
Iako sada osjećamo olakšanje, znamo da je po automatizmu svaki prekid vatre privremen. Kako može biti išta drugo kada je temeljni uzrok ovog razaranja, okupacija, i dalje na snazi? Sve dok je Gaza pod blokadom, dok se Palestincima uskraćuju njihova sloboda i dostojanstvo, dok je njihova zemlja okupirana i dok god Izrael ima podršku Zapada da djeluje nekažnjeno, krug nasilja će se nastaviti.
Potrebno je više od prekida bombardovanja
Prekidi vatre nisu rješenja. To su samo prekidi, pauze, trenutni predah u krugu nasilja koje definiše realnost Gaze predugo. Bez rješavanja temeljne nepravde, osuđeni su na propast, ostavljajući Gazu zarobljenu u beskrajnoj petlji razaranja i očaja.
Za istinski mir potrebno je više od okončanja bombardovanja. Potrebno je okončati blokadu, okupaciju, sistemsko ugnjetavanje koje je učinilo život u Gazi nepodnošljivim.
Međunarodna zajednica ne može okrenuti glavu sad kad su bombe prestale padati na Gazu. Moraju pozvati Izrael na odgovornost za njegove postupke. Obnova Gaze je važna, ali važnije je pozabaviti se uzrocima ovog sukoba. Za to su potrebni politička hrabrost, moralna jasnoća i nepokolebljiva posvećenost pravdi. Sve manje od tog je izdaja naroda Gaze.
Mojoj porodici predstoji dug put. Obnovit će oni sve, kao što to uvijek urade. Naći će način da naprave novi doživljaj doma usred ruševina. Ali ožiljci ovog genocida nikada neće izblijediti. Riječi moje majke „Sada možemo žalovati“, zauvijek će mi odzvanjati u umu kao podsjetnik na ogroman ljudski danak ovog sukoba.
Dok ovo pišem, preplavljuju me razni osjećaji: ljutnja, tuga i tračak nade. Ljut sam na svijet što je dozvolio da se dogode takva zlodjela, tužan zbog izgubljenih života i uništenih domova i nadam se da će jednog dana moj narod poznavati mir. Do tada, tugujemo. Žalimo za mrtvima, za živima, za životom kakav smo nekad poznavali i životom kakav još sanjamo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.