Mnogo buke – projektili i eksplozije, zvuk dronova, galama i zapomaganje, povici “mučenik, mučenik”. Razbijanje stakala, lupanje vratima, zgrade koje se ruše, požari koji bukte, grmljavina, munje, vjetar, uzdisaji smrti, tama i pepeo. Sve je to još u mojoj glavi.
Otišla sam iz Gaze prije gotovo godinu, ali te slike i zvuci me još progone. Ostavila sam iza sebe sve – dom, prijatelje, širu porodicu – ali nisam mogla odagnati odjeke rata.
Ovdje u Kairu stalno proživljavam traumu onoga što sam vidjela, čula i osjetila u prva četiri mjeseca rata u Gazi.
Kada čujem zvuk aviona na nebu, srce mi lupa od straha, misleći da je to ratni avion. Kada čujem zvuk vatrometa, uhvati me panika, zamišljajući da su to eksplozije bombi.
Izbjeglištvo kao produžetak rata
Prije sam mislila da će izbjeglištvo donijeti sigurnost i mir, ali pokazalo se da je to produžetak rata.
Smrt i razaranje koji se događaju u Gazi još dominiraju našim životima. Tuga, bol i borba za opstanak za koje smo mislili da su ostali iza nas i dalje nas prate.
Ne živimo u šatoru natopljenom kišom i ne gladujemo; zvuk bombi nije stvaran – to su samo odjeci sjećanja u našim umovima. Ali i dalje živimo u bijedi.
Moj otac, hranitelj naše porodice, mjesecima nije mogao naći posao. Kada je uspio, dobio je skromnu platu. Suočavamo se s rastućim dugovima i ne možemo sebi priuštiti osnovne potrepštine.
U međuvremenu, ostali smo potpuno uronjeni u užasu Gaze. Bombardiranje, masovna ubistva, patnja u razorenim šatorima – iz sata u sat nas obavještavaju aplikacije za slanje poruka.
Čini se da su svi prijatelji Palestinci koje imam ovdje u istoj situaciji – žive u boli i očaju, opsjednuti ratom.
“Voljela bih da sam umrla s njima, umjesto da živim”, nedavno mi je rekla moja prijateljica Duaa.
Porodica ju je poslala u Kairo ubrzo nakon početka genocida kako bi u miru završila studij.
“Imala sam osjećaj da ih više neću vidjeti kada sam se opraštala”, rekla je jecajući.
Nekoliko dana nakon što je stigla u Egipat, misleći da joj je život pružio bolju priliku za studiranje u inozemstvu, pokušala je kontaktirati svoju porodicu kako bi provjerila kako su, ali nije dobila odgovor. Tjeskoba ju je izjedala sve dok nije primila vijest o njihovom mučeništvu.
Gubitak cijele porodice
Bolovi su bili nepodnošljivi i pala je na studiju. I dan-danas se bori sa plaćanjem stanarine i rekla mi je da će je stanodavac uskoro izbaciti jer nije platila. Ona je siroče, sama u egzilu, a uskoro bi mogla postati i beskućnica.
Druga prijateljica Rawan studirala je u Egiptu nekoliko godina prije početka rata, sanjajući o svijetloj budućnosti. Desetog oktobra 2023. snažna eksplozija uništila je njenu kuću, usmrtivši cijelu njenu porodicu. Ostale su joj samo majka, koja je uprkos teškim ozljedama čudom preživjela, i udata sestra, koja živi u drugoj kući.
Rawan mi je rekla da su joj nedostajale očeve ohrabrujuće poruke, podrška njene braće Mohammeda i Mahmouda i smijeh njene sestre Rube. Nikada nije završila školovanje. Postala je sjena same sebe.
Nada, druga prijateljica, sa sestrom je u Kairu. Djevojke su u Gazi morale ostaviti roditelje i brata, jer njihova imena nisu bila na spisku osoba kojima je dozvoljeno preći prijelaz Rafah.
U Kairu se Nada osjećala izgubljeno, otuđeno i uplašeno. Pokušala je ponovno podnijeti zahtjev za putovanje svojih roditelja i brata, ali su okupacijske snage zauzele Rafah i zatvorile prijelaz. Tada mi je rekla da se osjećala kao da su joj se sva vrata života zatvorila pred nosom.
Nada i njena sestra žive same, bez podrške rodbine i bore se. Stres i tuga uzeli su danak. Nada je mnogo smršala i sada kaže da izgleda kao kostur.
Izgubljeni prošli životi
Rekla mi je da su zbog uznemiravanja i straha od otmice nerado napuštali stan u kojem su boravili.
“Čeznemo za našim prošlim životima u svakom detalju”, kaže ona.
Živimo, ali i znamo da su naši prošli životi izgubljeni. Čak i ako se rat završi, više se ništa neće vratiti na staro. Ništa nam neće nadoknaditi taj gorki gubitak.
Prekid vatre koji stupa na snagu trebao bi zaustaviti borbe, ali nije jasno hoće li prekinuti i rat. Više od 120 ljudi ubijeno je od srijede kada je vijest objavljena. Znamo da će ih još umrijeti jer se uslovi neće poboljšati. Gaza više nije pogodna za život.
Čak i ako bude trajnog mira, Izraelska će vlada postaviti vlastite uslove za nastavak blokade i uznemiravanje stanovništva. Obnova – ako do nje dođe – trajat će još mnogo godina. Zbog toga smo kao porodica donijeli odluku da počnemo graditi novi život u egzilu uprkos izazovima s kojima se suočavamo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.