Rođen sam i odrastao u Bani Suheili, gradu od 40.000 ljudi u pokrajini Khan Younis u Gazi. Bilo je to mjesto gdje su se svi poznavali. Živjeli smo u velikoj kući okruženi mojom širom porodicom i poljima zasađenim maslinama i voćkama. Naša usko povezana zajednica pružala je osjećaj sigurnosti i ugode.
Petnaest mjeseci nemilosrdnog rata uništilo je taj osjećaj pripadnosti. Moja porodica i ja već smo nekoliko puta bili prisilno raseljeni i, iako smo još unutar Gaze, unutar Palestine, osjećam se kao stranac.
U decembru 2023. morali smo prvi put napustiti svoj dom. Pobjegli smo u ono za što je Izrael tvrdio da je “sigurna zona” u području Al-Mawasi u Khan Younisu. Kad smo stigli, vladao je potpuni nered i borili smo se da osiguramo malo mjesto na pijesku da podignemo šator.
Bili smo okruženi ljudima koje nismo poznavali. Palestinci iz cijele Gaze pobjegli su u to područje. Dok sam lutao logorom, vidio sam samo nepoznata lica. Ljudi su me gledali dvosmislenim pogledima kao da tiho pitaju: “Ko si ti, stranče?”
Plaža koja se pretvorila u izbjeglički kamp
Al-Mawasi je nekad bila plaža na koju smo moji prijatelji i ja voljeli odlaziti da se opustimo. Bilo je uznemirujuće vidjeti kako se pretvara u kamp za izbjeglice pun ljudi koji tuguju zbog gubitka svojih domova i voljenih.
Do februara smo morali pobjeći u Rafah. Nakon što je izraelska okupacija izdala naredbe o prisilnom raseljavanju raznih dijelova Pojasa Gaze, milion beskućnika okupilo se u gradu. Među njima smo bili i mi.
Njegove ulice i javna mjesta bili su zakrčeni raseljenima koji su postavljali šatore gdje god su mogli naći mjesta. Ipak, mjesto mi se činilo poput pustinje: neplodno i negostoljubivo.
Moja porodica i ja živjeli smo u šatoru u stalnoj bijedi kao i ostali prognanici. Svakodnevno sam lutao gradskim uličicama, nadajući se da ću pronaći hranu da kupim – ako je budem mogao priuštiti. Često sam se vraćao praznih ruku.
Povremeno sam sreo nekoga koga sam poznavao – prijatelja ili rođaka – što je donosilo trenutke radosti praćene dubokom tugom. Radost je proizašla iz otkrića da su još živi, ali se brzo pretvorila u tugu kada su mi rekli da je još neko koga poznajemo ubijen.
Osjećaj otuđenosti
Prijatelj ili rođak neizbježno bi komentirao moj značajan gubitak težine, blijede crte lica i krhko tijelo. Često su priznavali da me nisu prepoznali na prvi pogled.
Vraćao bih se u svoj šator s pritiskom u prsima, preplavljen osjećajem otuđenosti. Ne samo da sam bio okružen strancima, već sam postao stranac i onima koji su me poznavali.
Patnje prognanika bile su kontinuirane i nepodnošljive. Ništa ih nije moglo nadmašiti osim vijesti o novom prisilnom raseljavanju, koje su obično dolazile u obliku letaka koje su nad nama bacali izraelski ratni avioni. Požurili smo skupiti svoje stvari, znajući da će se ti ratni avioni uskoro vratiti – ne s još letaka, već s još bombi.
U aprilu su Izraelci bacili letke s obavijestima da smo prisiljeni napustiti Rafah. Pobjegli smo s malom torbom, noseći ono malo stvari koje smo imali i teret svega što smo pretrpjeli: glad, strah i bol gubitka voljenih.
Vratili smo se u Khan Younis – u njegov zapadni dio, za koji je Izrael tvrdio da je “siguran” – samo da bismo pronašli mjesto uništeno i bez ikakvih znakova života. Sve ceste, trgovine, obrazovne ustanove i stambeni objekti pretvoreni su u ruševine.
Kuća pretvorena u pepeo
Morali smo podići šator pokraj uništenih kuća. Lutao sam ulicama, zureći u nevjerici u razmjere razaranja, koje je ostavila izraelska okupacija. Nisam više prepoznavao grad koji sam često posjećivao s prijateljima.
U augustu, prvi put od početka rata, uspio sam doći do našeg susjedstva u Bani Suheili, istočno od grada Khan Younisa. Mislio sam da će osjećaji otuđenosti tu završiti, ali nisu.
Hodao sam među ljudima koje sam poznavao i koji su poznavali mene, ali su čudni pogledi i dalje ostali – ne zato što me nisu prepoznali, već zato što sam izgledao mnogo gori nego što su me ikad vidjeli. Gledali su me začuđeno, kao da sam postao neko drugi. Njihovi pogledi samo su produbili moje osjećaje otuđenosti, usamljenosti i izgubljenosti.
Borio sam se da shvatim uništenje i nestanak svih mjesta i znamenitosti koje su nekada definirale moj rodni grad. Kuća u kojoj sam odrastao bila je pretvorena u pepeo kao rezultat velikog požara izazvanog granatiranjem. Unutra je bilo ispunjeno ruševinama, naša imovina se pretvorila u nešto nalik komadima ugljena.
Danas, nakon 15 mjeseci rata, još smo raseljeni. Gdje god dođem, ljudi me pitaju: “O, raseljeniče, odakle si?”.
Svi me gledaju nekim čudnim pogledom. Izgubio sam sve, a jedino što mi je ostalo je ono što sam želio odbaciti tokom ovog rata: osjećaj otuđenosti. Postao sam stranac u vlastitoj domovini.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.