Postoji pogled koji prepoznajem – način na koji se djetetove oči rašire kad me vide, noseći novinarski prsluk i držeći mikrofon. To nije radoznalost. To je nada. Krhka, očajnička nada da, možda, nosim odgovore koje nemam.
“Kada će ovo završiti“, upitao me jednom dječak, vukući me za rukav, dok sam snimala u blizini njegovog skloništa. Nije mogao biti stariji od pet godina, bosih, prašnjavih nogu.
Njegovi prijatelji okupili su se oko njega, posmatrajući me kao da držim neki tajni ključ budućnosti. Pitali su: “Kada možemo kući?”
Nisam znala šta da kažem. Nikad ne znam. Kao i njih, i mene su raselili. Kao ni oni, ne znam kada će i hoće li ovaj rat ikada završiti. Ipak, u njihovim očima ja sam neko ko bi mogao znati. Neko ko bi samim tim što je tamo s kamerom mogao nešto promijeniti.
I tako se prilijepe uz mene. Prate me kroz ruševine i po razbijenim ulicama, postavljajući pitanja na koja nemam odgovor. Ponekad ne govore baš ništa. Samo hodaju uz mene, tiho, kao da je samo moje prisustvo dovoljno da ispuni tišinu koju je rat ostavio za sobom.
Ne traže mnogo
Ne mogu nabrojati koliko me puta majka povukla u stranu nakon razgovora, čvrsto me držeći za ruku, da me pita: “Molim te, možeš li nam pomoći?”

Njihovi glasovi ne drhte od ljutnje, već od iscrpljenosti – one vrste iscrpljenosti koja vam se uvlači u kosti i nikada ne odlazi.
Ne traže mnogo. Još nekoliko deka. Sapun. Lijek za svoju djecu. Dok stojim s njima, kamera i dalje radi, dok pokušavam objasniti da sam ovdje da ispričam njihove priče, a ne da isporučim pomoć. No, šta znači jedna moja priča nekoj novopečenoj majci koja nema ni madrac za spavanje, a kamoli da nešto obezbijedi svom novorođenčetu?
Ponovno proživljavam te trenutke svaki put kad sjednem pisati. Ponavljaju se u mojim mislima poput odjeka – svako lice, svaki glas. I sa svakom riječju koju stavim na papir, pitam se hoće li ta riječ napraviti razliku. Pitam se hoće li ljudi koji čitaju moje priče, koji gledaju moje izvještaje, razumjeti da ispod politike i naslova ima i slučajeva gdje, npr., žena pere odjeću svoje bebe u kanalizacijskoj vodi; ili dječak koji prebira po smeću da pronađe nešto za prodaju; djevojčica koja izostaje iz škole jer sebi ne može priuštiti higijenske uloške…
Rat govori sam za sebe
Ne bavim se politikom. Ne moram to raditi. Rat govori za sebe do najsitnijeg detalja.
A to su detalji poput isprepletenih stopala ispred šatora, gdje familije dijele prostore premalene čak i za disanje. Ili poput djece koja noću kašlju na poseban način jer su im prsa teška od vlage i hladnoće. Ili očeva koji stoje uz more, buljeći prema pučini kao da bi valovi mogli odnijeti njihov teret.
Postoji tu neka tuga koja ne vrišti. Zadržava se, meko i postojano, u svakom kutku života.
Jednog dana, dok sam izvještavala u blizini zapuštene mase šatora, djevojka mi je dodala crtež koji je nacrtala na poleđini stare kutije od žitarica. Bilo je jednostavno – cvijeće i ptice – ali u sredini je nacrtala kuću, cijelu i netaknutu.
“Ovo je moja kuća”, rekla mi je. “Prije.”
Prije.
Ta riječ ima toliku težinu u Gazi. Prije zračnih napada. Prije pomaka. Prije rata koji je oduzeo sve osim opstanka.
Ne pišem ove priče zato što vjerujem da će one završiti rat, već zato što su one dokaz da smo postojali. Da smo zadržali barem nešto. Dostojanstvo. Otpornost. Nadu.
Ne znam kako izgleda mir
Postoji scena kojoj se često vraćam. Žena stoji na ulazu u svoje sklonište i prstima prolazi kroz kosu jer sebi ne može priuštiti češalj. Tiho pjevuši uspavanku koja prigušuje užasan zvuk obližnjih vazdušnih napada i udaljenog granatiranja. Njena se kćerka naginje prema njoj, poluzatvorenih očiju, sigurna samo na trenutak.
Ne znam kako izgleda mir, ali mislim da se osjećala upravo tako, mirno i spokojno, uz majku.
Ovo je Gaza koju poznajem. Ovo je Gaza o kojoj pišem. I koliko god puta ispričala ove priče, nastavit ću ih pričati, jer su važne i jer se nadam da ću jednog dana, kada me dijete pita kada će rat završiti, konačno moći dati odgovor koji to dijete čeka.
Dotad nosim njihove glasove sa sobom i pobrinut ću se da ih svijet čuje.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.