Izrael može zapaliti škole u Gazi, ali Palestinci neće posustati

Palestinci su poznati po jednoj od najviših stopa pismenosti na svijetu. Obrazovanje je i dio nacionalne priče i metodologija za njeno prenošenje.

Jedna od škola UNRWA-e, koju je izraelska vojska u potpunosti uništila [Doaa Rouqa / Reuters]

Moja škola u izbjegličkom kampu Khan Younis bila mi je jedno od omiljenih mjesta. Imala sam posvećene učitelje i duboku ljubav prema učenju, toliko da je obrazovanje postalo moj životni poziv. No, osim radosti učenja, škola je bila mjesto gdje smo mi, Palestinci, mogli pronaći vezu s onima na koje nismo mogli lako naići: Palestincima s okupirane Zapadne obale i Jerusalema, Palestincima naše historije i palestinskim piscima, pjesnicima i intelektualcima koji su u emigraciji ispričali našu priču. Obrazovanje je način na koji smo satkali tkivo naše nacije.

Palestinci su poznati po jednoj od najviših stopa pismenosti na svijetu. Često se nazivaju najbolje obrazovanim izbjeglicama na svijetu. Obrazovanje je i dio naše nacionalne priče i metodologija za njeno prenošenje.

Godišnji tawjihi (državni ispit za srednju školu) ključni je trenutak u palestinskom kalendaru oslobođenja. Svake godine, objava rezultata tawjihija pokreće široke proslave koje se prikazuju širom zemlje, prikazujući i odajući počast postignućima najboljih učenika. Trenutak euforije nadilazi individualni uspjeh, služeći kao kolektivna potvrda sposobnosti naših učenika da istraju, unatoč nemilosrdnim izazovima koji su im nametnuti.

Bez slavlja u 2024. godini

U ljeto 2024. godine, prvi put od 1967, u Gazi nije bilo ispita tawjihi. Nije bilo ni slavlja.

Izraelsko desetkovanje obrazovnog sistema u Gazi izazvalo je ogromnu bol i očaj među stotinama hiljada djece i mladih. Ipak, želja za obrazovanjem toliko je postojana među Palestincima da čak ni usred genocida ne prestaju pokušavati da uče.

Kada razmišljam o ovom nesalomljivom duhu, mislim na svoju rodicu Jihane, samozaposlenu djelatnicu civilnog društva s diplomom magistrice diplomatije i međunarodnih odnosa. Ona i njene tri kćeri žive u šatoru u Al-Mawasiju posljednjih deset mjeseci. Njenog supruga, doktora, i njihovog sina nasilno je otela izraelska vojska u prvim danima genocida.

Dok su živjeli u jadnim i nikakvim uslovima, u logoru za raseljene, ona i njene kćeri odlučile su pomoći učenicima da pristupe obrazovanju, uprkos nesreći koja ih je zadesila. Uz pomoć solarnog panela, postavili su malu stanicu za punjenje i hotspot, gdje svako može napuniti svoj uređaj i koristiti internet u zamjenu za malu naknadu.

Dvoje njihovih stalnih posjetilaca su rođaci mog supruga: Shahd, studentica multimedije, i njen brat Bilal, student medicine. Nekada su studirali na univerzitetima Al-Azhar, odnosno Al-Aqsa, ali je izraelska vojska oba uništila. Prošle su se godine pridružili inicijativi za online učenje, koju su pokrenule akademske vlasti u Gazi, kako bi omogućile 90.000 studenata da završe svoje visoko obrazovanje.

Shahd i Bilal su mi rekli da moraju hodati satima do Jihanine stanice za punjenje, kako bi mogli pristupiti bilješkama s kursa. Svaki put kad krenu iz šatora na put, čvrsto zagrle svoju porodicu, svjesni da se, možda, neće vratiti. Njihovi roditelji su zabrinuti, posebno za Bilala, jer su mladići često mete napada dronova. Kako bi ga zaštitila, Shahd ponekad putuje sama, noseći i svoj i bratov telefon za punjenje i preuzimanje sadržaja.

Dugi redovi za punjenje laptopa i telefona

Redovi su dugi, sa stotinama mladih koji čekaju u redu, kako bi dobili dovoljno energije za punjenje laptopa ili telefona. Internet signal je slab, pa su preuzimanja spora. Cijeli proces ponekad traje cijeli dan.

Kao najstarija kći, Shahd sanja da diplomira i učini svoje roditelje ponosnima, unoseći malo svjetla u njihov mračni svijet. Njenom je ocu nedavno dijagnosticiran rak debelog crijeva, a porodica se sada suočava s drugom razinom straha i gubitka, s obzirom na kolaps zdravstvenog sistema i genocid.

Shahd mi je rekla da se nada kako bi mogla promijeniti ovu surovu stvarnost, te ostvariti malu pobjedu u momentu kad diplomira. Ona je potpuno svjesna rizika. “Svakim korakom se pitam hoću li se uspjeti vratiti. San mi je diplomirati i pronaći posao, kako bih pomogla svojoj porodici”, rekla mi je.

“Vidjela sam spaljene i unakažene ljude, pa čak i ostavljene psima lutalicama da ih pronađu. Vidjela sam dijelove tijela koji vise s električnih vodova, na krovovima, ili kako ih prevoze kolica koja vuku životinje. Molim se da ovako ne umrem. Moram umrijeti u jednom komadu, da se majka može dostojanstveno oprostiti od mene, te me dostojanstveno pokopati”, dodala je.

U svakom dijelu svijeta masovna ubistva studenata i napadi na škole su tragedija. Ipak u Palestini, gdje je obrazovanje više od prava ili sna, takvi napadi ciljaju na naš nacionalni identitet.

Izrael je toga itekako svjestan, a uništavanje obrazovnog sistema u Gazi bilo je dio njegove dugogodišnje strategije za brisanje palestinskog identiteta, historije i intelektualne vitalnosti.

I moja je generacija iskusila izraelski napad na obrazovanje, iako mnogo manje smrtonosan i destruktivan. Od 1987. do 1993. godine, tokom Prve intifade, Izrael je nametnuo opšte zatvaranje svih univerziteta u Gazi i na Zapadnoj obali, kao oblik kolektivne kazne, lišavajući desetke hiljada studenata prava na visoko obrazovanje. U isto vrijeme, policijski sat izraelske vojske zatvorio nas je u naše domove svake noći, od 20 naveče do šest ujutro. Izraelski vojnici dobili su zapovijed da pucaju na sve prekršitelje. Upadali su u škole, napadali i zatvarali mjesecima.

Uprkos tom nasilju i poremećaju, obrazovanje je postalo čin otpora. Baš kao i 18.000 drugih učenika tawjihija u Gazi 1989. godine, neumorno sam učila. Dobila sam visoke ocjene, potrebne da bih mogla steći prestižnu diplomu, što je obično značilo da mogu upisati medicinu ili fakultet za nekog inženjera.

Čestitke sa svih strana

Porodica je bila presretna. Kako bi proslavio moje postignuće, otac je pripremio veliki lonac čaja, kupio bombonijeru Salvana i odjurio u porodični diwan u kampu Khan Younis, gdje je naš porodični mukhtar (starješina u kvartu) poslužio arapsku kafu. Ljudi su dolazili čestitati. Ipak, ta se prolazna radost brzo pretvorila u očaj. Dok su univerziteti bili zatvoreni, bila sam prisiljena čekati pet dugih godina, sanjajući nastavak školovanja.

Mahmoud Darwish je bio u pravu: Palestinci su pogođeni neizlječivom bolešću zvanom nada. I paradoksalno, sama ograničenja okupacije tokom Prve intifade stvorila su plodno tlo za aktivizam, otpor i rad u zajednici. U nedostatku formalnih institucija, mladi ljudi kojima je uskraćeno visoko obrazovanje pridružili su se obrazovnim odborima koje je formiralo civilno društvo širom Palestine.

Pretvorili smo domove, džamije i društvene domove u improvizovane učionice. Često smo se morali penjati uz zidove i šunjati se kroz uličice kako bismo došli do učenika i studenata, kako bismo izbjegli policijski sat, krijući se od izraelske vojske. Profesori su se opirali, također, otvarajući svoje domove studentima, riskirajući hapšenje i zatvor kako bi osigurali nastavak obrazovanja. Hiljade učenika i studenata je studiralo, pa čak i diplomiralo pod ovim mučnim uslovima.

Kad su se univerziteti konačno ponovno otvorili 1994. godine, bila sam dio prve grupe koja je počela studirati, zajedno sa šestero braće i sestara. Bio je to trenutak pobjede za moju familiju, iako je otac osjetio veliki finansijski teret, pošto je morao platiti školarinu za mnoge od nas. Ponovno otvaranje univerziteta nije bila samo obnova obrazovanja, već vraćanje vitalnog dijela palestinskog identiteta i otpora.

Izraz “skolasticid”, koji je skovao palestinski učenjak Karma Nabulsi tokom rata u Gazi 2009. godine, opisuje stvarnost s kojom smo se suočavali decenijama. Skolasticid je namjerno brisanje autohtonog znanja i kulturnog kontinuiteta. To je pokušaj kidanja veza između jednog naroda i njegovog kolektivnog intelektualnog i historijskog identiteta.

Gotovo sve škole su uništene

Danas je stvarnost još teža. Svih 12 univerziteta u Gazi je u ruševinama, a najmanje 88 posto svih škola je oštećeno ili uništeno.

Fizičko uništavanje infrastrukture teče paralelno s nastojanjima da se zatre legitimitet institucija koje pružaju obrazovanje. Krajem oktobra Izrael je zabranio rad UNRWA-e. S obzirom na to da ta agencija UN-a vodi 284 škole u Gazi i 96 na Zapadnoj obali i u istočnom Jerusalemu, zabrana zadaje još jedan udarac intelektualnoj budućnosti Palestine.

Ipak, baš kao što smo se mi opirali u prošlosti, Palestinci u Gazi nastavljaju da se opiru ovom sistemskom brisanju njihovih obrazovnih i kulturnih linija života. Obrazovanje nije samo sredstvo za preživljavanje – ono je tkivo koje povezuje našu naciju, most naše historije i temelj naše nade u oslobođenje.

Kad razmišljam o uništenju obrazovnog sistema u Gazi i svim onim studentima koji prkose izgledima da nastave studirati, sjetim se stihova Samiha al-Qasema iz 1970. godine, poznatog kao “pjesnik palestinskog otpora”, koji je u svojoj pjesmi “Neprijatelj sunca” napisao:

“Možete opljačkati moju baštinu,
Spaliti moje knjige, moje pjesme,
Nahraniti pse mojim mesom,

Možete širiti mrežu terora
na krovovima moga sela
O neprijatelju sunca,

Ali neću pristati na kompromis,
I do posljednjeg pulsa u mojim venama,
Oduprijet ću se.”

Palestinski studenti nastavit će ovaj otpor, hodajući satima svaki dan kako bi pristupili obrazovanju. To je duh ljudi koji odbijaju biti izbrisani kao pojedinci, kao nacija, kao historijska činjenica i kao buduća stvarnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama