Ako se mijenja društvo, obrazovna politika mora biti dio te promjene

Svrha odgoja i obrazovanja sigurno nije ni inflacija ocjena niti dokimologija koja nema vrijednost. Obrazovanje je osnova svakog društva i osnova njegovog opstanka i napretka.

Primarna potreba je da društvo napravi konsenzus o značaju obrazovanja i da ne dozvoli nepotrebnu i regresivnu 'politiku u obrazovanju' (Andre Pain / EPA)

Svaka politička tvorevina u obliku države zakonima kontrolira i usmjerava svoje stanovništvo u svim aspektima djelovanja. S obzirom na činjenicu da naziv potječe od glagola „držati“, jasno je koji je cilj svake državne legislative koja kontrolira, ali s druge strane i omogućava razne aktivnosti svojim građanima. Tako postoje ekonomska, socijalna, zdravstvena, demografska, sigurnosna, fiskalna… i brojni drugi oblici „politika“ koje čine jednu društvenu zajednicu političkom tvorevinom.

Poseban oblik politike je obrazovna, koja je u svojoj suštini pedagoška disciplina čiji je zadatak da se bavi strategijom obrazovanja, odgoja i školovanja na nekom prostoru. Obrazovna politika pristupa svom djelovanju na tri načina – empirijski, analitički i normativno. Evidentno je da svi navedeni elementi moraju formirati cjelinu. Iako je pedagoška disciplina, obrazovna politika mora biti dio javne politike s posebnom svrhom u društvu. Strategija razvoja obrazovanja kao prioritet mora za svoj osnovni cilj staviti sveobuhvatni društveni razvoj. Suština je da javna politika zakonima omogući sve opće i posebne ciljeve koje pedagoška struka utvrdi, kao i smjernice koje na duže staze utječu na obrazovanje.

Prvi način djelovanja navedene pedagoške discipline je empirija koja se bazira na znanstvenim činjenicama, a bukvalan prijevod „znanost o iskustvu“ govori u kojem segmentu ona utječe na obrazovnu politiku. Ona je veoma bitna jer otklanja subjektivnost u razmišljanju, a za razliku od indukcije predstavlja sigurnu vrijednost. Evidentno je da iskustveni element omogućava da se spomenuta politika razvije u pozitivnom smjeru.

Analitika u svojoj osnovi čini umijeće razlaganja. Ovaj način je bitan strategiji obrazovanja jer mu je osnova razlaganje misaonih oblika kao što su sudovi, pojmovi i zaključci. Ona je u svemu, pa i u obrazovnoj politici, bitna jer pronalazi zakonitosti i pravilnosti kako bi se došlo do korisnih novih rezultata i potreba. Treći način je normativni – a taj oblik pedagogije je temeljen na razvoju odgojne djelatnosti kroz razumijevanje svrhe i smisla obrazovanja. Normativno u suštini znači da će nešto biti istinito ako se pridržavamo propisanog. Evidentno je da u ovom segmentu priče veliku ulogu ima i legislativa koju donosi aktualna politika.

Poveznice obrazovne i javne politike

Kada bi se razgovaralo o osnovnim poveznicama obrazovne i javne politike, onda bi se moglo govoriti o nekoliko odrednica. Prva bi bila zakon o potencijalima i dužini trajanja obaveznog obrazovanja. Tek se u XX stoljeću susrećemo s takvom legislativom širom planete. U ranijem periodu brojnim pripadnicima društva, zbog ekonomskih problema ili segregacije, nije bilo omogućeno školovanje. Nakon Drugog svjetskog rata na ovim prostorima je uvedeno obavezno osnovno školovanje, a u novije doba sve više dominiraju ideje i o obaveznom srednjoškolskom obrazovanju koji je u svrsi razvoja cjelokupnog društva.

Druga odrednica bi bila i usmjeravanje obrazovanja od javne politike sukladno potrebama društva – od razvoja etičkih normi do potreba ekonomije. Tako je period manufakture razvijao odgoj i obrazovanje „šegrta“, a Druga industrijska revolucija zahtijevala kombinaciju edukacije školovanog stručnog kadra uz praktično obrazovanje. Može se reći da je treća odrednica usmjeravanje obrazovanja u zavisnosti od potreba društva. Javne politike upisnim kvotama ili stipendiranjem ukazuju na to kakvo obrazovanje (trenutno) društvu treba. Razvoj industrije i tehnologije sa sobom nosi i stalna pitanja na koja se permanentno trebaju da(va)ti odgovori. Upravo zbog ovoga teško je napraviti stalnu „reformu obrazovanja“ jer obrazovna politika mora biti podložna svakom obliku promjene u društvu.

Iako joj je atribut „obrazovna“, ona u svom aspektu djelovanja mora obuhvatiti i odgojnu komponentu. Škole su po svojoj definiciji „odgojno-obrazovne ustanove“. U ovoj činjenici leži i segment djelovanja koji je mnogo osjetljiviji. Javna politika mora iznimno voditi računa o svemu – od društvenog pluralizma do etičkih normi. Bez zadovoljavanja ovih odgojnih principa sam proces ide u indoktrinaciju, a takav sam po sebi izbacuje najvažniju vrijednost koju učenici stiču – razvoj kritičkog stava. Kada se normativno donesu neki odgojni principi koji se ne propituju, onda tu postoji velika opasnost od ideološke primjese u odgoju učenika.

Obrazovna politika je pozitivan segment razvoja društva. Ona mora biti prisutna i kao takva odgovarati svim potrebama istog. Problem nastaje onog trenutka kada obrazovna politika preraste u pojam „politika u obrazovanju“. S obzirom na to da svaka politika ima svoje ideološke principe, postoji velika opasnost da se ideologija prenese i na obrazovnu politiku. Na ovaj način otvara se mogućnost (ne)kontrolirane indoktrinacije koja, osim što nije znanstveno svrsishodna, može biti veoma opasna za razvoj društvene zajednice.

‘Izvrtanje’ činjenica zbog potreba ‘politike u obrazovanju’

Prošlost ljudske civilizacije je „puna“ raznih oblika politika u obrazovanju, koji su se negativno odrazili na nju. Najpoznatiji je oblik izučavanja eugenike u svrhu svih oblika segregacije u nacističkim državama, ali i onima koje su se zasnivale na aparthejdu. Odsustvo razmišljanja, kritičkog stava i etičkih normi se podrazumijevalo, a rezultat toga je bilo ideološko obrazovanje koje je služilo dehumanizaciji drugih i drugačijih. Sličan oblik pokušaja „negativne eugenike“ se javlja i u regiji gdje se pokušavala dokazati starost nekog naroda u Europi kao vrijednosna kategorija. Osim što je pojava naroda mnogo mlađa od pećinskog homo sapiensa u periodu paleolitika, poznata je činjenica da je južna Europa tada jedina bila naseljena zbog toga što je ostatak kontinenta bio pod ledenim pokrovom. Umjesto edukacije i razvoja kritičkog stava, često se indoktrinacijom „izvrću“ činjenice zbog potreba „politike u obrazovanju“.

Vjerovatno je najpoznatija pojava primjese politike u obrazovanju njeno „kadroviranje“. Bez obzira na tu činjenicu koja je evidentna, ne smije se dozvoliti indoktrinirani oblik odgojnog i obrazovnog djelovanja. Zadatak javne politike je da odgovori na potrebe ekonomije i društva, ali i da pozitivno usmjerava novac poreskih obveznika. Kao i svaka druga politika, obrazovanje se usmjerava i finansira dominantno iz proračuna, a to znači da ga financiraju roditelji učenika.

Svakako treba odgovoriti na ključno pitanje – koja je svrha odgoja i obrazovanja? Ovome treba dodati i pitanja potencijalnih benefita društva od odgoja i obrazovanja. Društvena zajednica i poreski obveznici u njoj sigurno nisu zainteresirani za razvoj ideološke indoktrinacije niti žele da finansiraju pretjeranu „politiku u obrazovanju“. Svrha odgoja i obrazovanja sigurno nije ni inflacija ocjena niti dokimologija koja nema vrijednost. Obrazovanje je osnova svakog društva i osnova njegovog opstanka i napretka. Ako se mijenja društvo u nekom obliku, onda obrazovna politika mora biti dio te promjene.

Evidentno je da su društvena zajednica i obrazovanje u klasičnoj uzročno-posljedičnoj vezi. Primarna potreba je da društvo napravi koncenzus o značaju obrazovanja i da ne dozvoli nepotrebnu i regresivnu „politiku u obrazovanju“. Tek nakon toga se može empirijski i analitički kroz normative i legislativu doći do željenog cilja – svrsishodne „obrazovne politike“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama