U protekle dvije decenije postalo mi je jasno da traumu ne samo da iskusimo, ona ostane upisana u naše gene i prenosi se s koljenja na koljeno, oblikujući naše kolektivno sjećanje, identitet i stav.
Prije otprilike 17 godina, dobila sam prvi laptop od porodice na dar. Uz njega sam dobila i torbu za laptop, između ostalog.
Iako sam bila ushićena zbog poklona, tražila sam rusksak umjesto torbe jer „je lakši za nositi u slučaju da budem morala bježati“.
U to vrijeme nisam imala iskustvo raseljenosti. Sada, dok sjedim u trećem skloništu u Deir el-Balahu, više od 10 mjeseci otkako sam bila prisiljena napustiti svoj dom, postaje mi jasno da je moj zahtjev možda bio šapat iz prošlosti, odjek mojih nana i djedova – protjeranih iz njihovih domova u Jerusalemu da se oslobodi prostor za nastanak države Izrael – koji se porteže kroz decenije.
Spone sa dalekim domom
Kao Palestinka, jedna od stvari koju naslijedite jeste i proganjajući, sveprisutni strah od gubitka doma bez prethodne najave.
Stalno pokušavate zaštititi svoju prošlost, sadašnjost i budućnost, konstantno na ivici, uvijek se pripremajući za mogućnost da morate bježati u bilo kojem trenutku.
Ovaj osjećaj stalnog bivanja u pripravnosti neprestani je podsjetnik na prošlost koju naša generacija nije fizički iskusila, ali kroz koju je živjela genetski, moralno i emocionalno.
To je prijetnja još jedne Nakbe, beskrajni oprez da ne izgubite ono što vam je srcu drago.
Vremenom ovaj strah proizvodi duboki osjećaj vezanosti za najstarije predmete koje imate, dok nove stvari donose rastuću bojazan.
Možda su vaši nane i djedovi kupili modernu vilu u mjestu u kojem su našli utočište, ali se i dalje ne osjećaju kao „kod kuće“. Zauvijek su nostalgični prema svom skromnom starom domu.
Trinaestog oktobra probudio me telefonski poziv u 3 ujutro. Bila je to snimljena glasovna poruka izraelske okupacijske vojske kojom je naredila stanovnicima grada Gaze i sjevera Pojasa Gaze da smjesta napuste svoje domove i krenu na jug Gaze, označivši moje naselje kao „opasnu borbenu zonu“.
Oklijevala sam da napustim svoj dom, ali sam popustila pred pritiskom porodice i pristala na evakuaciju kada je sunce izašlo. Misleći da ću se vratiti za nekoliko dana, zgrabila sam nekoliko osnovnih potrepština, obukla tuniku na pruge i crne pantalone preko pidžame i krenula u ono što će postali moje „prvo sklonište“.
Nakon što sam se preselila u drugo, a potom i treće sklonište, ovi predmeti postali su spona sa domomom do kojeg više nisam mogla doći.
Predio na kojem je moj dom sada je sasvim izolovan, odsječen od mjesta na kojem sam sada potražila utočište.
Danas, jedino vrijeme kada ne nosim sada već pohabanu tunike u pruge koju sam nosila na dan kada sam pobjegla je kada je perem.
Mjesecima sam se grčevito držala ovog jednog odijevnog predmeta, odbijajući kupiti bilo šta novo. Ona mi je bila spona sa poznatim životom, zaostavština koja je pružala utjehu u ovom haosu.
Međutim, morala sam se suočiti sa stvarnošću da ne mogu dovijeka biti u jednoj tunici.
No, i dalje pomno vodim računa o jedinom ruksaku koji sam uspjela zgrabiti i koristim iste cipele, iste naočale, istu serdžadu (prostirku za molitvu) i odjeću za molitvu.
Mislila sam da sam u osmom mjesecu raseljenosti izgubila sunčane naočale koje sam kupila u gradu Gazi prije nekoliko godina.
Išla sam niz ulicu, tiho jecajući, dajući sebi obećanje da neću kupiti nove u ovom mjestu. Osjećala sam se kao da mi je otrgnut dio identiteta, kao da poznati miris doma blijedi. Srce me je doslovno boljelo.
Oslonivši se na posljednji tračak nade, pozvala sam porodicu u skloništu i zamolila ih potraže moje sunčane naočale. „Našli smo ih“ je zazvučalo kao vijest da ćemo se moći vratiti kući.
Vremenom, ova vezanost poprima još čudnije dimenzije.
Proteklih 10 mjeseci, odbijala sam skratiti kosu kao što sam redovno radila dok sam bila kući. Tek sam nedavno shvatila zašto.
Shvatila sam da nisam željela skratiti svoju „staru kosu iz svog doma“ i dopustiti da na njeno mjesto dođe „kosa iz skloništa“.
Neprocjenjive žrtve
Na početku svog razornog rata u Gazi, Izrael je proglasio „potpunu opsadu“ enklavi koja je već 17 godina pod blokadom, blokirajuću ulazak osnovnim potrepštinama, uključujući hranu i vodu.
Od tada je voda postala rijetkost i često nedostupna, pogoršavajući krizu. Izraelsko ciljanje izvora vode širom Pojasa, uključujući vrela i infrastrukturu, pogoršalo je ionako tešku situaciju.
Do kraja prvog mjeseca raseljavanja, na mjestu gdje sam potražila utočište sa još otprilike 70 ljudi – od čega su dvije trećine bile žene i djeca – počeli smo shvatati da će kriza s vodom trajati mjesecima.
Danima nismo imali čistu vodu za piće i slavili smo kad kamion koji razvozi vodu naiđe pored našeg skloništa svakih četiri do pet dana.
U vrijeme kada smo morali paziti na doslovno svaku kapljicu vode i brojati gutljaje svaki dan, nismo imali luksuz da se tuširamo svaki dan ili čak svake sedmice.
Zbog toga su mnoge žene u mom skloništu – a kao što sam kasnije saznala i širom cijelog Pojasa, sebi i djeci ošišale kosu na kratko, da ne troše previše vode prilikom kupanja, te da svedu na minimum mogućnost zaraze ušima u vrijeme kada sedmicama nisu mogle oprati kosu.
Kada razmišljam o dubokom emocionalnom značaju kose za mene, mogu samo zamisliti emocionalni danak koji je ovaj čin uzeo tim ženama koje su morale presjeći i posljednju sponu sa starim, normalnim životima.
Odrezati dio svog identiteta i suočiti se sa nepoznatim odrazom u ogledalu – licima koja više ne liče onima od ranije – mora da je bila bolna i duboka žrtva načinjena kako bi se lakše nosile sa surovom realnošču koja se čini sve više stranom.
Ne znam koliko žena je pribjeglo ovoj metodi od tada, ali jedno znam – lada se konačno vratimo svojim domovima u grad Gazu i na sjever Pojasa Gaze, onog trenutka kada kročimo u svoj dom, nijedna žena u Gazi neće nositi dugu kosu.
Sve smo bez riječi obećale sebi da ćemo, kada konačno dođemo kući, ošišati svoju „ kosu iz skloništa“, da bismo dozvolile „kosi iz našeg doma“ da ponovo naraste, njegovana mirom za kojim smo čeznule.