‘Zvuči dramatično kazati da je za pisanje bilo potrebno 15 godina’

Pred nama je remek djelo uticajnog američkog producenta Joe Boyda, utemljitelja labele “World music”. Tokom septembra izlazi knjiga And the roots of rhythms remains koja govori o historiji nezapadne muzike i o tome kako je ona postala popularna širom svijeta.

„Zvuči dramatično reći da je za pisanje bilo potrebno 15 godina“, kaže Joe Boyd o svojoj novoj knjizi, te dodaje kako je prvih šest ili sedam godina radio mnogo drugih stvari u isto vrijeme, tako da je to samo krenulo u veću brzinu i postalo je prilično monomanijakalno u posljednjih šest godina.

Njegov izdavač Faber promoviše knjigu kao “globalni muzički” ekvivalent Alexa Rosa. Motiv za naslov knjige dolazi iz stiha albuma ‘Under African Skies’ Paula Simona Graceland, te simbolizira istraživanje koje se proteže od Afrike do Kariba i Latinske Amerike, preko Evrope do Južne Azije, a sve to preko složene mreže muzičkih trgovačkih puteva.

Prema priznanju samog autora, ovo nije akademska knjiga, i sigurno nema ničeg suhoparnog ili ozbiljnog u njoj, već naprotiv, puno zanimljivih anegdota i priča. Nastanak knjige datira iz 1999. godine kada je Boyd producirao “Cubanismo” album Mardi Gras Mambo, u kojem je slavio vezu između muzičkih kultura New Orleansa i Havane. Obje te muzičke kulture su potekle iz Afrike i oblikovane su kolonijalnim ropstvom, pa se Boyd pitao kako to da su se njihovi ritmički senzibiliteti toliko razlikovali. Ostavio je to pitanje negdje po strani, ali je obećao sebi da će jednog dana potražiti odgovor na to pitanje.

Sinatra duguje svoju karijeru francuskom tango pjevaču

Odgovori koje je pronašao uključivali su Dizzy Gillespieja i islamofobični edikt kralja Španije iz 1552. godine, što mu se činilo kao prilično dobar početak, pa je odlučio da nastavi tu priču. Dalja istraživanja su ga dovela do veoma zanimljivih otkrića, kao na primjer da je Afrobeat počeo pretplatom na američki jazz magazin, kao i da Frank Sinatra duguje svoju karijeru francuskom tango pjevaču iz Buenos Airesa.

“To je drugačija vrsta naslijeđa od svih ploča koje sam producirao”, kaže Boyd o svom opusu, te dodaje kako ima značajnu kolekciju knjiga o R&B-u i pop-u, ali je ovom knjigom želio da ljudima približi egzotičnu muziku iz cijelog svijeta koja nas oduševljava, ali čiju pozadinu i historiju ljudi ne poznaju dovoljno.

Za naslov je odabrao citat iz Gracelanda iz nekoliko razloga. „To je bila ploča koja je otvorila vrata za pojavu svjetske muzike srednje klase na Zapadu“, napominje on, te dodaje kako deset posto ljudi koji su kupili Graceland kupili su i ploče Ladysmitha [Black Mambazo] i Mahlathini.

Joe Boyd je rođen u Bostonu 1942. godine, diplomirao je na Harvardu 1964. Nakon univerziteta, radio je kao producent i tour menadžer za George Wein-a u Evropi gdje je putovao sa Muddy Watersom, Colemanom Hawkinsom, Stanom Getzom i drugima. Njegova prva ploča bile su četiri pjesme “Eric Claptona and the Powerhouse” za Elektru 1966. Producirao je albume za Pink Floyd, Nick Drake, The Incredible String Band, Fairport Convention, Sandy Denny, Richard & Linda Thompson, i mnoge druge.

Od 2016. godine, on i njegova supruga Andrea Goertler su koproducirali niz albuma na Balkanu. Za prvi, Saz’isov film „At Beast Wave Your Handkerchief At Me” (Glitterbeat, 2017), u koprodukciji sa Edit Pulom, okupio je zvjezdanu grupu saze muzičara iz južne Albanije. Album je osvojio nagrade u Velikoj Britaniji i Njemačkoj, a grupa je nastavila turneju po Britaniji i Evropi. 2020. godine je producirao album “Singer of Tales” vodećeg bosanskohercegovačkog sevdah umjetnika Damira Imamovića. Njegova najnovija produkcija sa Damirom, “The World and All That It Holds” u izdanju Smithsonian Folkways, 2023 je album sa soundtrack-om za istoimeni epski roman Aleksandra Hemona.

Svi smo različiti, ali neizbježno povezani

Jedan od najvrjednijih aspekata ove knjige je način na koji u svijetu muzičke mješavine Boyd spaja sve tačke. Jedno poglavlje otvara Ravi Shankar i u narednih 100 stranica uzima u obzir uticaj indijske klasične muzike na The Byrds, The Beatles, Terry Riley i Philip Glass, neometano se kreće od rage do qawwali i Nusrat Fateh Ali Khan i Eddie Vedder iz Pearl Jama i zatim na romsku muziku i flamenko, preuzimajući uticaj Djanga Reinhardta na BB Kinga i Manitas de Plata koji su upoznali Boba Dilana na ciganskom festivalu na jugu Francuske. Sve se povezuje i sve se radi bez ijednog trzaja u sekvencijalnoj logici.

U drugom poglavlju, Boyd opisuje Louisa Armstronga koji je stigao u Akru gdje ET Mensah i njegov bend sviraju Armstrongu melodiju koju je odmah prepoznao kao melodiju koju je kao dječak čuo na ulicama New Orleansa, a koju su svirali potomci haićanskih izbjeglica. To je savršen primjer jedne od Boydovih glavnih namjera da pokaže koliko smo svi mi različiti, ali neizbježno povezani.

Kao jedan od profesionalaca u industriji koji je izmislio labelu “world music” kao marketinški koncept na poznatom sastanku iznad paba u sjevernom Londonu 1987, Boyd i danas čvrsto brani taj termin. „Nismo pokušavali da definišemo muziku, već da identificiramo publiku i usmjerimo je ka pločama u kojima bi mogli da uživaju“ objašnjava on.

Poslednjih godina ovaj termin je bio dosta kritikovan. “Osporavanje ovih etiketa je zdravo jer može otkriti pretpostavke koje bi mogle biti kolonijalističke, rasističke ili seksističke po svojim implikacijama i koje nisu do kraja promišljene”, objašnjava on. Ipak, zbunjujuće je zašto se sada čini da je „globalno” prihvaćen termin, dok je „svijet” u globalnim previranjima.

Zlatno doba

Jedna od fascinantnih tema kojima se Boyd bavi je razlika između želje zapadne srednje klase za „autentičnošću“ i lokalnih ukusa u ekonomijama u razvoju koje odbacuju tradiciju u korist uvezene moderne. Nigel Williamson, britanski novinar u svojoj recenziji knjige navodi jedan poznati primjer, to je istoimenog album Buena Vista Social Cluba koji je prodan u osam miliona primjeraka širom svijeta, a da pri tome u svojoj zemlji nije bio pušten na kubanskom radiju.

U poslednjem poglavlju knjige, Boyd zaključuje da je svjetska muzika imala zlatno doba koje je trajalo otprilike od 1925. do kraja 20. vijeka. Sa 82 godine, Boyd nije izgubio ništa od svoje energije. Veći dio ljeta je proveo diktirajući svih 400.000 riječi knjige u mikrofon za potrebe snimanja audio-knjige. Nakon ovog poduhvata planira pokrenuti YouTube kanal kako bi ljudi koji čitaju knjigu mogli slušati i čuti o čemu on priča.

Uprkos prijetnji umjetne inteligencije, on nije pesimista i ne smatra da budućnost pripada mašinama. „Volim da mislim da kad god se čini da plima preplavljuje sve prije nje, uvijek postoji podvodna struja koja se vraća u suprotnom pravcu. Toliko je sjajne muzike u cijelom svijetu koja se stvara bez mašina i toliko divnih, lijepih stvari koje se emituju.”

Kako sam naslov knjige kaže: korijeni ritma opstaju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.