U slici spaljenih stranica knjiga koje lebde sarajevskim nebom 26. augusta 1992. godine, nalazi se vjerovatno najvažniji odgovor na situaciju u kojoj su se našli radnici Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, a i svi mi.
TV Beograd, 1992. Čuje se glas „novinarke“ koji govori: „Sve ukazuje da se radi o manipulaciji muslimanskih vlasti sličnoj onom paljenju guma u Dubrovniku koju smo nekada gledali“. Time „novinarka“ zapravo opravdava čin čovjeka koji se predstavlja kao psihijatar i pjesnik poznat po stihu „Siđimo u gradove da bijemo gadove“. Iza njega stoje ideolozi iz susjedne zemlje, također pisci, koji će poput samozvane novinarke sa istim žarom vatre koja je progutala Vijećnicu, tražiti opravdanja za taj čin, prikrivajući to da baš oni stoje iza koncepta u kome je uništenje kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine jedan od glavnih ciljeva agresije na tu zemlju.
Stub obrazovnog i kulturnog razvoja
Novinar TVSA opisuje događaj koji se odigrao u smiraj tog 25. augusta 1992. godine. Govori o tome kako je tog ljetnog utorka od 9 sati uvečer Vijećnica bila objekat usredsređene artiljerijske paljbe, te kako je ubrzo cijelo zdanje pretvoreno u neugasivu buktinju. Podsjeća nas i na to da je Vijećnica bila Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine u kojoj se nalazilo oko tri miliona knjiga, rukopisa, novina, geografskih karata, mikrofilmova, gramofonskih ploča…
Prilog završava riječima: „Vijećnica je bila neiscrpan izvor naučnih i tehnoloških podataka. U njoj je održavano kulturno pamćenje i svijest ljudi o sebi. U njoj je čuvano neprocjenjivo blago bošnjačke, hrvatske i srpske duhovne baštine. Vijećnica je napadnuta kao hram pismenosti i kulture svih naroda Bosne i Hercegovine“.
Upravo ta činjenica da je NUBBiH stub obrazovnog i kulturnog razvoja Bosne i Hercgovine, da ima ključnu ulogu u očuvanju i promociji identiteta Bosne i Hercegovine, da čuva temelje naše nacionalne prošlosti te da je mjestom na kome možemo razumjeti vlastitu prošlost, bio je razlog zbog kojeg je 25. na 26. august zapaljena i uništena. Ta institucija, osnovana 21. oktobra 1945. godine, neposredno nakon oslobođenja grada u Drugom svjetskom ratu, jedan je od ključnih temelja i manifestacija njene državnosti obnovljene na zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća BiH.
Uz maksimalno poštivanje svih napora da se u proteklih 30 godina pokuša osigurati preživljavanje sedam državnih institucija kulture, među kojim je i NUBBiH, ne postoji nikakvo opravdanje da status tih institucija do danas nije riješen na državnom nivou. Svesti ovu državne ustanovu na ravan nevladine organizacije koja živi od donacija podjednako je suludo kao i kada neka nevladina organizacija nazove sebe akademijom nauka i umjetnosti.
Stopostotno sam siguran da se samo jedan posto entuzijazma, kojim su obavljene sumnjive privatizacije, posvetilo pitanju ključnih državnih institucija kulture, njihovo pitanje bilo bi riješeno dosad. Da se ovom problemu pristupilo samo sa jedan posto spremnosti, koliko je uloženo truda da se usklade interesi etničkih poglavica ili podjeli druga imovina i resori, siguran sam da bi do sada ovo pitanje bilo riješeno.
Glavni razlog zbog kojeg pitanje sedam institucija kulture u BiH nije riješeno, definitivno je nacionalistička, a u biti provincijalna politika entiteta RS, koji je još 1999. područnu biblioteku prozvao „Nacionalnom bibliotekom RS“.
Svi smo na gubitku
Uz činjenicu da prvi čovjek tog entiteta negira bilo kakvu vezu s bosanskim identitetom, kao i samo državu, teško da se može očekivati da će građani/ke iz tog entiteta shvatiti da su, gubitkom Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, zapravo i oni na gubitku. Naprotiv, nekadašnja biblioteka Petar Kočić svoj status Nacionalne i univerzitetske biblioteke jasno manifestira 2013. godine potpisujući Protokol o saradnji s Narodnom bibliotekom Srbije.
Pored odlučnosti kakva krasi radikalne nacionaliste iz tog djela Bosne i Hercegovine, ovi drugi su očigledno nedovoljno zainteresirani i nisu spremni pokazati volju da se ovo pitanje postavi kao prioritet broj jedan. Tako će ispasti da kao Bosanci i Hercegovci u miru gubimo ono što su veoma hrabri ljudi odbranili u ratu.
Lični interesi, očigledno, mogu biti podjednako opasni za društvo i državu, kao i granate ispaljene u večernjim satima 25. augusta 1992. godine. Znanje o tome da u manjem entitetu još uvijek mali broj političara uopće vidi problem u tome da je Biblioteka spaljena, ne pomaže nam puno osim ako ne namjeravamo tamo organizirati proteste da se ovo pitanje napokon riješi.
Majčine suze zbog Biblioteke
U najboljem slučaju napori onih što se ovim ustanovama bave posljednjih 30 godina podsjećaju na onaj komični snimak sa srbijanske televizije kada reporterka Milica demonstrira rad protupožarnog aparata sa prahom. Nakon što usmjeri aparat na vatru i zapraši toliko da se više niko i ništa ne vidi na snimku (jer to je navodno jedina mana tog aparata), ukaže se ponovo u kadru. Iza nje još uvijek gori vatra kako je gorila i prije nego ju je počela gasiti.
Na kraju, realnost je i to da u zemlji imamo visokog predstavnika ali očigledno ne i iskrenog prijatelja ove zemlje, ili bar nekoga ko razumije šta se ovdje događalo i šta bi se moglo dogoditi. Ili upravo što zna sve to, ne koristi vrlo jasan mehanizam Bonskih ovlasti koji može riješiti ovo suštinski važno pitanje. Dakako, on će reći da se političari trebaju dogovoriti i time nam jasno poručuje kako, baš kao ni njih, ni njega ne zanima budućnost ove zemlje, a ni naša budućnost u njoj.
A ko smo mogli biti mi?
Njeno ime je Aida Buturović. Sa njom su tu i Adela Leota, Mirko Azinović i Ante Slavko – Kovačić. Plamen biblioteke osvjetljava njihova lica dok u „ljudskom lancu“ zajedno sa vatrogascima, borcima i susjedima pred buktinjom, riskirajući vlastite živote, pokušavaju spasiti knjige.
Oni znaju da su knjige vrata boljih svjetova, da su to dobre, iskrene i mudre prijateljice i prijatelji, da su u njima putokazi, da bi bez njih svijet bio sličniji paklu, ako ne i sam pakao, i da kao što je Andrić napisa “Ostati ravnodušan prema knjizi, znači lakomisleno osiromašiti svoj život”.
Oni su sa tom sviješću i ubijeni, ali su danas više živi od mnogih od nas koji smo ostali tu naizgled živi, a suštinski mrtvi. Tako samo mogu objasniti da, za razliku od moje mame koja je plakala kada joj je otac rekao da je zapaljena Biblioteka, ja danas samo tupo posmatram svijet u kome se ponovo pred našim očima uništavaju i pale knjige, biblioteke, škole, ubijaju djeca…
Pitam se jesmo li možda ipak svi izginuli u smiraj one dvadesetpete na dvadesetšestu augustovsku noć, 1992. godine?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.