Prvi put sam Turskoj bio daleke 1997. godine, kao četrnaestogodišnjak, kada sam prvi put letio i avionom – iz Splita za Istanbul. Tamo je nas 200-ak odvela Fondacija Ikre, organizacija koja i danas postoji, te stipendira djecu bez jednog ili oba roditelja.
Dječaci su bili smješteni u đački dom, u istanbulskom naselju Fatih, a djevojčice negdje u azijskom dijelu, ali smo svakim danom zajedno autobusima išli na edukativne obilaske u i oko Istanbula. Za 15-ak dana vidjeli smo mnogo toga, od Crnog mora, preko mnogih znamenitosti, pa sve do Prinčevskih ostrva. Iako nam je smještaj bio veoma skroman, to je i danas ostalo jedno od najljepših putovanja u mom životu, te sam zauvijek zahvalan Fondaciji.
‘Spačekom’ do Istanbula za četiri dana
Priče o Istanbulu sam slušao cijelog života, jer su moji roditelji tamo išli još krajem ‘70-ih godina automobilom, za šta je bilo potrebno četiri dana. Imali su dva Spačeka, a oba su išla do Istanbula i nazad, najprije kroz Bugarsku, a onda i kroz Grčku, za koju je bila potrebna viza.
Tokom Drugog svjetskog rata su dva nanina brata odselila u Tursku, a danas tamo imamo veliku familiju, te smo još u kontaktu. Mama mi je pričala razne priče, od toga da im je kroz Bugarsku neko dijete praćkom razbilo šoferšajbu, a onda odvelo do oca koji im je naplatio novo staklo koje će se ispostaviti da je prozorsko, pa do toga da su Turci mahom mislili kako je Spaček bio ručno napravljen automobil. Tih godina je na turskim putevima bilo mnogo američkih automobila, a i danas je prisutna velika diverzifikacija, pa tako možete u jednom trenutku vidjeti Tofaş Serçe, u narednom američki Dodge ili Teslu, a zatim stari Renault 21 koji i dalje vozi. Te 1997. godine su svi taksisti vozili Tofaş Şahin ili Renault 19, i svi su bili žuti i jeftini. Danas je sve obrnuto: Istanbul više nije jeftin, a automobili su mnogo luksuzniji.
U međuvremenu, Tursku sam posjetio mnogo puta, najčešće Istanbul, ali i druge dijelove zemlje, a kako mi je oduvijek bila želja tamo otići automobilom, ovaj put smo se konačno odvažili, te krenuli s dva automobila – četvoro odraslih, troje djece i jednogodišnja beba. Cilj je bio posjetiti neko mjesto na obali, Mersin i Istanbul, a u međuvremenu vidjeti nešto i kroz vožnju. Unaprijed smo rezervisali mjesta koja su na putu, te all inclusive destinaciju pored Antalije, jer smo pored avanture htjeli nešto i odmora i plivanja. Kada smo došli u Tursku, shvatili smo da ne možemo više koristiti Booking, pa smo se prebacili na tursku verziju, aplikaciju koja prilično liči na ovu zabranjenu.
Za ljude koji se odvaže na put ići s malom djecom bitno je reći da je potrebno pomno planirati putovanje, te imati pouzdan i udoban automobil, kako se ne bi sve pretvorilo u noćnu moru. Temperature su vrlo visoke, ali hotela ima mnogo, pa se dnevno ugodnih sedam do deset sati može provesti na putu.
Cijene na kalkulatoru
Nakon noći u Pirotu, nastavili smo Bugarskom, u kojoj uglavnom možete vidjeti nepregledna polja suncokreta, a nakon dvije granice, konačno smo ušli u Tursku. Granični policajci su pregledali sve: od dokumenata, preko registarskih tablica, pa sve do očiju, jer smo morali ostaviti fotografije. Nakon toga su nam na svakoj benzinskoj pumpi najprije zapisivali broj tablica, unosili u neki sistem i tek onda izdavali gorivo. Cijela procedura je zahtijevala tri čovjeka, jer jedan zapisuje tablice, drugi toči, a treći naplaćuje. Na Zapadu nema zapisivanja tablica, točite sami, a platite na automatu. Nije baš da se može porediti efikasnost.
Generalnu neefikasnost i ogroman broj ljudi koji rade sam primijetio i na drugim mjestima – od hotela, pa sve do prodavnica, kafića i restorana. Oko Antalije je nekako mnogo toga prilagođeno ruskim turistima, pa se može očekivati da osoblje govori nešto ruskog, a engleski je gotovo nemoguće čuti. Kada pitate koliko nešto košta, obično dobijete odgovor na kalkulatoru, a bilo kakvu dublju konverzaciju je nemoguće ostvariti. Čak ni Google često ne pomaže. Tako nam u hotelu nije radila brava, pa sam potrošio mnogo energije, te na kraju odveo ljude do sobe i pokazao im kvar. Drugačije ne bi funkcionisalo.
Kupiti putno osiguranje i pripremiti se na vrelinu
Dolazak u Kemer je bio vreo. Ono što smo pogriješili, ali je već bilo kasno, jeste činjenica da smo došli kada je najtoplije. Ako ste osjetljivi na klima uređaje, vjerovatno ćete se razboljeti, pošto se stalno krećete na relaciji soba – restoran – plaža, a razlika u temperaturi bude i po 20 stepeni. Nemoguće je izboriti se s vrućinom, tako da je i u šest ujutro preko 35 u hladu, a pored vrućine, prisutna je i velika vlaga. More je pretoplo, pa ne nudi neko osvježenje, ali ako imate neko pomagalo, poput daske, dušeka i sl., milina je satima se brčkati.
Turska je definitivno all inclusive turizam dovela do savršenstva. U julu i augustu se hotel može dobiti čak i upola jeftinije u odnosu na sve ostale evropske destinacije, a na takvim mjestima vam novčanik uopšte nije potreban.
Bitno je naglasiti da je uvijek potrebno kupiti putno osiguranje, posebno ako putujete s djecom, jer će vas jedan obični pregled i uzimanje krvi koštati 370 eura. (Ne pitajte kako znam.) Srećom, bolnice su dosta dobre.
Domaći turisti i skromna ponuda hotela
Pri razmišljanju kako i kuda nazad, dvoumili smo se između Mersina i mjesta Fethiye, ali smo onda izračunali i vidjeli da je kilometarski jednako, a pošto smo svakako imali rezervaciju i u Istanbulu za tri dana, odlučili smo krenuti ka istoku. Mersin nije turistički grad, te možete sresti uglavnom samo domaće turiste, dosta je jeftiniji od ostatka Turske, a nekretnina na desetak minuta od plaže se može kupiti i za 40 do 50 hiljada eura. Po podacima agencije za nekretnine „Dom u Turskoj“, to je prije bilo i jeftinije, ali se valjda inflacija osjeti na svakom dijelu planete.
Vlasnik „Doma u Turskoj“, Mirza Seferović, hvali Mersin kao destinaciju koja će u budućnosti biti vrlo popularna, a iskreno ništa to nisam vjerovao dok nisam stigao tamo. Sam grad je vrlo moderan, šetalište izgleda kao u najljepšim evropskim gradovima, a restorani su puni ljudi. Muzika uživo se čuje sa svih strana, a osim vrućine koja je i ovdje nesnosna, sve ostalo je potaman. Ima nekoliko tržnih centara koji su jeftiniji od ostatka Turske, a za oko mi je zapala ponuda televizora, gdje su mi u jednoj prodavnici nudili pristojan OLED televizor 40 posto jeftinije nego što sam igdje vidio, te za 300 eura prijevoz do Bosne i povrat PDV-a. Mora se priznati da je privlačno.
Jedina mana Mersina je da nema previše dobrih hotela, valjda zato što turizam nije glavna karika razvoja ovog grada. Ono malo što ih ima su upitne kvalitete, a tri-četiri poznata svjetska lanca su vrlo skupi. Na kraju smo uspjeli naći hotel od četiri zvjezdice koji je bio pristojan i jeftin, ali bilo bi dobro da ima više izbora.
Put za Istanbul vodi preko Ankare i cijelom dužinom je autoput. Nisam vjerovao da će mi nepregledna praznina biti interesantna, ali ipak je fascinantno da jedan takav autoput postoji. Od Mersina do Ankare postoji samo jedno mjesto koje se zove Niğde, a ko sa naših prostora ne zna da je „ğ“ nečujno, može mu zvučati smiješno, pošto se nalazi nekako usred ničega. Niğde je stari grad koji je nastao prije mnogo stoljeća, a do Istanbula ćete naići još samo na Ankaru. Kada ugledate glavni grad, prosto je nevjerovatno spoznati njenu veličinu i moć kojom zrači. Zgrade koje se mogu vidjeti s autoputa su uglavnom nove i prelijepe, a sama vožnja djeluje fascinantno.
Godina nije dovoljna da se obiđe Istanbul
U Istanbul se ulazi dugo. O ovom gradu su već napisani mnogi putopisi, hvalospjevi i šta sve ne, pa ću ovaj put preskočiti dugo pisanje o njemu. Reći ću samo da je Istanbul danas potpuno drugi grad nego te 1997. godine, kada sam prvi put bio. Mreža metroa, vozova, brodova i puteva je nevjerovatna, grad je i dalje lijep kakav je oduvijek bio, a turističkih klopki ima na svakom koraku.
Ipak, kada imate domaćina koji će vas provesti gradom, uglavnom se nećete osjećati prevareno, pa i pored činjenice da je sendvič s ribom (balik ekmek) na ulici 2011. godine koštao jednu liru, a danas košta 150, što je u eurima razlika od najmanje 12 puta, s obzirom da je lira u međuvremenu izgubila na vrijednosti.
Istanbul pruža odlazak na dva mora, jeftin trajekt do Prinčevskih ostrva, pješčane plaže na sjeveru i elitne prodavnice blizu Mramornog mora u azijskom dijelu zvanom Moda. Da čovjek ostane godinu dana, neće sve vidjeti. Evropski dio Crnog mora i nije baš razvijen, pa nemojte previše očekivati, naići ćete na plaže bez infrastrukture i visoke talase, ali i predivnu tirkiznu boju.
Nakon tri istanbulska dana napustili smo Tursku i preko Grčke nastavili put za Bugarsku. Na granici mi se policajac obratio na turskom i nakon što sam mu vrlo jasno dao do znanja da ne znam šta govori, počeo je agresivno urlati na mene – i to ponovo na turskom. Spasio me vozač iz automobila iza, koji mi je objasnio šta ovaj hoće, a to je da ponovo stanem pred kameru i da se uslikam. Tu sam zaključio da je lijepo doći, ali da nisam ljubitelj života u zemlji gdje se policija bez ikakvog razloga tako ponaša. U Grčkoj smo prvo otišli na hladni espresso, pa nastavili dalje, zadovoljni što smo vidjeli četiri mora u 20-ak dana.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.