Prije pola godine sam napisao blog o tome kako je živjeti u Holandiji bez poznavanja lokalnog jezika. Tada sam ispričao kako to otprilike izgleda kada u jednoj zemlji živite na engleskom jeziku. Osim toga, shvatio sam i da je vrlo teško postići nivo stranog jezika na visokom nivou, posebno ako su vam u maternjem jeziku visoki kriteriji.
Zbog toga se uglavnom nisam usuđivao započeti duboku konverzaciju na holandskom, mada nekad nije bilo razloga za to, a to sam shvatio kada mi npr. kod notara uopšte nije bio potreban prevodilac, čak ni oko pravnih izraza.
U međuvremenu, povremeno bih razgovarao na holandskom s vaspitačicama iz vrtića i školskim učiteljicama, gledajući svu tu kvartovsku djecu kako obično kod kuće pričaju jedan, a u školi drugi jezik. Tu je bilo raznih primjera, poput onih gdje roditelji imigranti pokušavaju na lošem holandskom naučiti dijete holandski, pa se onda desi da dijete ne govori nijedan jezik dobro.
Moja starija kćerka, koja uskoro puni šest godina, u početku je miješala bosanski s holandskim, što je u ranoj dobi i normalno, ali je zahvaljujući našoj upornosti vrlo brzo to dvoje razdvojila i danas s dobrim naglaskom govori oba. To mi nisu vjerovali kada sam je upisao u sarajevsku osnovnu školu, sve dok nije došla na testiranje, valjda jer su se dosad nagledali svega, gdje roditelji tvrde jedno, a u praksi je potpuno drugačije.
Uvijek iste konverzacije
Loših primjera sam, nažalost, vidio i među balkanskim useljenicima. Jednom prilikom sam posjetio dopunsku školu bosanskog jezika u Amsterdamu i shvatio da djeca između sebe isključivo pričaju holandski, da im vrlo teško idu komplikovanije rečenice, a kada im se obratite, teško im je bilo šta pratiti. Obično su navikli na iste konverzacije s roditeljima, pa onda o bilo čemu drugom teško razgovaraju. Kada odrastu, stanje se ne promijeni mnogo, a ako još imaju partnera lokalca, naš jezik polako ali sigurno skroz izađe iz upotrebe.
Viđao sam čak i primjere gdje su oboje roditelja jugoslovenskih korijena, ali djeca ne znaju ni riječi. Kada bih razgovarao s njima o tome, čuo bih razne izgovore, od toga da su pokušavali, ali eto djeca ne žele, pa sve do toga da im naš jezik uopšte nije potreban. Na rečenicu šta će im taj jezik obično nisam imao odgovora, a čuo bih je na raznim bosanskim ili balkanskim sijelima, nakon fudbala koji sam igrao s našim ljudima, te na drugim mjestima gdje bih se viđao s poznanicima s kojima nisam imao mnogo drugih zajedničkih interesa.
Najpoštenije mi je jednom rekao jedan bankar iz Sarajeva, koji je dio života proveo u SAD-u, pa došao u Amsterdam, rekavši kako to njemu uopšte nije bitno, dok bi se drugi pretvarali da im jeste važno, a u praksi se vidjelo da baš i nije tako.
Ipak, znam i suprotne primjere, ljude koji dolaze iz mješovitih brakova, a djeca im odlično govore više jezika, pa čak i sami supružnici nauče jezik ovog drugog. Možda će zvučati da imam predrasudu, ali obično bih mnogo više zajedničkog imao s ljudima kojima su naša kultura, naslijeđe i jezik bitni. Kako imam prijatelje i poznanike iz cijelog svijeta, uvijek sam strancima pokušavao prenijeti sve dobro iz naše kulture, te saslušati šta oni meni interesantno imaju za ponuditi. Neke stvari nam legnu, a neke ne, ali što više razumijemo jedni druge, to postajemo bolji prijatelji.
Jednom sam čak rekao svojim kosovskim prijateljima s kojima inače pričam engleski, a s kojima sam prijatelj za života, da bismo se još bolje slagali da su oni čitali Alana Forda, slušali našu muziku, pratili naše pisce. U Jugoslaviji se podrazumijevalo da cijela zemlja govori srpskohrvatski, ali nažalost ne i obrnuto, što je realno šteta, jer smo mogli barem znati osnove manjinskih jezika. Ipak, to je na cijelom svijetu tako, pa se ni danas na jugu Srbije ne uči mađarski, a u Slavoniji italijanski, jer to valjda nema smisla.
Najveća emotivna povezanost
A šta kažu stručnjaci? Kada potražite izvore o tome, gotovo svi će reći kako je veoma bitno s djecom pričati onaj jezik s kojim osjećate najveću emotivnu povezanost i to od samog rođenja. To je u većini slučajeva maternji jezik, a kada roditelji govore različite jezike, bitno je da oboje budu konzistentni i da u tom govoru imaju što manje izuzetaka, odnosno da u svakoj prilici govore svoj jezik.
Portal Djeca.hr piše kako do šeste godine djeca imaju najveću sposobnost upijanja jezika, dok Sophie Hardach za BBC piše o dvojezičnom, englesko-španskom vrtiću na sjeveru Londona, u kom je nekoj djeci španski često treći ili, čak, četvrti jezik. Direktorica vrtića kaže kako se tu jezik ne uči, nego usvaja, i to je zaista ono što je svako mogao vidjeti u odgajanju bilingvalnog ili trilingvalnog djeteta. Oni to upijaju kao spužve i vrlo brzo izgovaraju riječi koje odrasli ne mogu izgovoriti na isti način.
Poslije sedme godine je teže naučiti pravilan naglasak, a višejezičnost ne samo da pomaže kasnije u razvoju, nego razvija i druge sposobnosti. Infocentar za mlade iz Zagreba, pozivajući se na različite izvore, na svojoj stranici piše kako višejezičnost može čak usporiti starenje, poboljšati pamćenje, dati mnogo više perspektive poliglotima, te čak im dati i veće kognitivne sposobnosti. Tako su govornici više jezika kreativniji, a kasnije itekako imaju više šansi u karijeri.
Goethe institut na svojim stranicama piše kako se i u Njemačkoj ohrabruje da useljenici uvijek govore svoj jezik, zato što pravilan govor maternjeg jezika poboljšava čak i jezik okoline, u tom slučaju njemačkog.
Potrebno je svakodnevno raditi
Sve ovo što čovjek pročita može definitivno i vidjeti kroz razne primjere, ukoliko se kreće u višejezičnim društvima. Međutim, ono što je potrebno znati je to da nije dovoljno samo govoriti s djetetom, pogotovo ukoliko jezik okoline nije isti kao i maternji. Jezikom se potrebno baviti svakodnevno i to kroz čitanje slikovnica i knjiga, pričanje priča, slušanje muzike, gledanje TV-a, izloženost jeziku na druge načine itd. Bitno je i ne miješati jezike, što je inače svakodnevnica mnogih imigranata.
Nekome će biti potrebno duže, a nekome kraće za usvajanje određenog jezika, ali što se prije počne, veće su šanse za uspjeh, pa se tako lako može desiti da dijete od osam godina tečno govori čak i do četiri jezika; dva od roditelja, treći bi to obično bio engleski jer roditelji na njemu međusobno komuniciraju, te jezik okoline, odnosno vrtića, škole ili prijatelja, što onda može biti različito od prva tri. Takve osobe obično kad odrastu imaju mnogo veće šanse za bilo kakav uspjeh, jer ne kaže se džaba da vrijedimo onoliko koliko jezika govorimo.
Jezici su bogatstvo, a svi mi koji smo ih učili u već poodmaklom dobu, itekako vidimo koliko nam je duže trebalo da ih usvojimo nego što je to kod djece slučaj. Stoga je djecu potrebno ohrabrivati od malih nogu da uče jezike koji će im biti korisni, a rečenica šta će im to neće imati smisla već kada dobiju prvi posao zahvaljujući takvom specifičnom znanju.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.