Pismo sinu: Na tvoj prvi rođendan u Gazi osjećam radost i tugu

‘Kako svijet može dozvoliti da bebe budu gladne? Kako svijet može mirno spavati dok djeca u Gazi plaču od gladi, umora i boli’, pita se majka iz Gaze.

'Ovaj rat će kad-tad proći, a tvoj smijeh i osmijeh ostat će simbol naše snage i postojanosti', piše autorica svom sinu (Ustupila Maram Humaid)

Danas, Eyas, puniš godinu dana, a kakva je to neopisiva godina bila.

Ko je mogao predvidjeti da će prvu godinu tvog života zasjeniti rat, zbog kojeg su zvukovi projektila, ratnih aviona i izviđačkih dronova prvi zvukovi koje si čuo u svom životu?

Naša svakodnevnica usred rata postala je borba da ti osiguramo osnovne potrebe, dok se mučimo da pronađemo čistu vodu, mlijeko za bebe, pelene te ljetnu i zimsku odjeću za tebe.

Gledajući te kako rasteš, u isto vrijeme sam i sretna i tužna. Odrastaš bez šarenih igračaka, bez ušuškanog doma u kojem bi bio zaštićen, bez lijepe, meke odjeće, a ono što je najbolnije – uz roditelje kojima fali energije, koji su opterećeni tugom, depresijom i suočeni s teškim okolnostima.

Raseljeno dijete, ne znam da li da osjećam tugu ili olakšanje jer još uvijek nisi svjestan meteža oko sebe. Ipak znam da tako malo dijete ne bi trebalo proživljavati takve surovosti.

Maram sa sinom Eyasom, suprugom Mohannedom i kćerkom Banias (Ustupila Maram Humaid)

Na šta sve nisam bila spremna

Prije nego si prošlog ljeta došao na svijet, kupila sam ti najljepšu odjeću, postavila tvoj krevetac u šareni kutak, postavila klimu da ti ne bi bilo vruće i skupila na jedno mjesto brojne igračke. Sada je sve to u ruševinama.

Rat nikada nije bio dio mojih planova i očekivanja. Mislila sam da ćeš stići u sretnije vrijeme nego tvoja osmogodišnja sestra, da ćeš imati pristup boljem obrazovanju, igračkama i knjigama.

Strastvena sam prema nastavnim planovima i programima ranog učenja i Montessori metodi i jedva sam čekala da počne vaše edukativno putovanje.

Nikada neću zaboraviti radost kada sam ti još u oktobru, nekoliko dana prije početka rata, kupila prve knjige sa slikama velikog kontrasta primjerene tvojoj dobi po Montessori metodi.

Pronaći ove knjige u centru grada Gaze bio je pravi uspjeh. Nisam ni slutila da će to biti posljednji put u doglednoj budućnosti da ti kupujem knjige.

Ponijela sam ih sa sobom dok smo bili raseljeni u gradu Gazi, a potom, nakon izraelske naredbe za evakuaciju, u djedovu kuću u Deir el-Balahu. To su vaše jedine stvari iz kuće u kojoj ste napravili nekoliko uspomena.

Maram i njen sin Eyas u šatoru Al Jazeere u bolnici Al-Aqsa u Deir el-Balahu (Ustupila Maram Humaid)

Danas, kada ulaziš u drugu godinu života, ne mogu ni zamisliti što ti budućnost nosi.

Pripremala sam se za sve, dijete moje. Istraživala sam edukaciju u ranom djetinjstvu, ali nisam naučila kako odgajati dijete tokom rata. Knjige koje sam čitala i predavanja koja sam pohađala nisu mi pokazali kako da pripremim obroke bez voća i povrća ili kako da vam pomognem da razvijete jezične vještine bez alata poput olovaka ili kartica u boji. Nije bilo smjernica o tome kako vas odgajati u nedostatku drveća, odjeće, hrane, knjiga, domova, dječjih centara i drugih resursa.

Što da radimo kada zvukovi aviona i bombardovanja zamijene dječje pjesme? Ili kada djeca prvo svjedoče prizorima uništenih kuća, hrpa smeća i raseljeničkih šatora umjesto mora, čistih ulica, mirnih domova i igrališta? Kako ćemo odgajati svoju djecu u raseljeništvu, u šatorima i skloništima? Kako da se nosimo s pothranjenošću i nedostatkom čiste vode? Kako se boriti protiv zaraznih bolesti i nestašice formule za dojenčad? Nije bilo ni uputa što uraditi sa hiljadama beba i djece bez roditelja.

Bila je ovo katastrofalna godina, dijete moje. Tako mi je žao.

Rat nam je nametnut, a ti i tvoja generacija plaćate cijenu već u svojim prvim mjesecima.

Maram sa sinom Eyasom tokom posjete prijatelju u kampu Al-Mawasi (Ustupila Maram Humaid)

Tvoja generacija

Dijete moje, nisi samo u ovoj patnji koju još uvijek ne razumiješ. Mnogo je beba poput tebe. Vidim ih u šatorima dok izvještavam kako plaču zbog gladi, hladnoće i vrućine, dok njihove majke vape za pomoć. Pate od osipa koji nastaje usred nedostatka pelena, higijene i vode.

Svaki put kad sretnem gladnu bebu, pomislim na tebe, zamislim te umornog i gladnog i bez razmišljanja pritrčim pomoći. S vremena na vrijeme smo vaše limenke dječije formule donirali drugoj gladnoj djeci.

Često se pitam: “Kako svijet može dozvoliti da bebe budu gladne? Kako svijet može mirno spavati dok djeca u Gazi plaču od gladi, umora i boli?”

Možda nećeš moći povjerovati – kada odrasteš, kad pročitaš ovo pismo – da je ovo ludilo trajalo duže od devet mjeseci i još uvijek traje, bez intervencije, zaštite, milosti ili rješenja, samo još ubijanja, krvi, razaranja i suza.

Niko ništa, dijete moje. Svijet je okrenuo leđa slikama leševa i zvucima povika užasa i gladi. Svijet je začepio uši i zatvorio oči pred patnjom.

Ali, maleno mojo, tvoje postojanje nam je pružilo utjehu u ovom teškom trenutku.

Tvoj nevini osmijeh je nam je bio melem usred tuge. Tvoje razigrane ludorije donijele su radost u sklonište za raseljene u kojem živimo. Kad se vratim s posla i vidim te, oraspoložim se i sjetim da, dok god si ti dobro, postoji nešto vrijedno življenja.

Ti, dijete moje, i sva djeca tvoje generacije ne zaslužuju ništa osim ljubavi, radosti i ispunjenog života. Vi ste naša budućnost, naša sadašnjost i naša neugasla nada.

Ovaj rat će kad-tad proći, a tvoj smijeh i osmijeh ostat će simbol naše snage i postojanosti. Sretan rođendan, maleno moje!

Izvor: Al Jazeera

Reklama