Sport na niskim granama: Zašto BiH zaostaje za cijelim svijetom?

Jednom davno, gledao sam Ivicu Osima na nekoj televiziji, u kojoj kaže kako mi na Balkanu ustvari ne znamo koliko je fudbal važan. Navodio je tako primjere koliko se u razvijenim zemljama ulaže u fudbal, a koliko kod nas, te je na kraju poentirao rečenicom kako fudbal komotno može biti posebna grana privrede. Otad mi je ta njegova rečenica ostala u pamćenju i često je se sjetim.

Fudbal pratim od dječačkih dana, još iz vremena kada sam mogao pojmiti koncept igre za gol više. Isto je i sa košarkom, rukometom, ali i drugim sportovima koje sam imao priliku vidjeti na televiziji ili uživo. Na Televiziji Sarajevo bi subotom i nedjeljom prikazivali emisiju Sportsko popodne, i to od 14 do 19 sati, a nakon toga bi išli crtani filmovi.

Gledao sam s istim žarom i jedno i drugo, a kada sam malo porastao i kada se rat završio, sportske događaje sam posjećivao i uživo. Bilo je relativno jeftino i jednostavno otići na utakmicu, kao što je to i danas. Godinama sam trenirao stoni tenis, osim kada bismo u ratu imali pauze zbog nemogućnosti odlaska na trening, ali i danas me, s mnogo kilograma viška, rijetko ko od prijatelja može pobijediti. I sada mi je žao što se nekim sportom nisam profesionalno bavio, jer nekako uvijek imam osjećaj da su ti ljudi sretniji, poletniji i da im ništa nije teško.

U zdravom tijelu zdrav duh

I danas sportiste širom svijeta gledam s dozom divljenja, bilo da se radi o vrhunskim uspjesima ili nekom lokalnom uspjehu. S jednakim poštovanjem dižem kapu Novaku Đokoviću ili Benjaminu Čoliću, nikad ne zviždeći, niti kritikujući. Za one koji ne znaju, ovaj drugi je do svoje 22. godine sa Željezničarom osvojio tri titule prvaka i dva kupa u bh. fudbalu, a do 25. dodao je još dva šampionata sa Zrinjskim.

Iako mi se možda čini pretenciozno da su sportisti uvijek neko ko je postigao više od života, te da možda sami oni ne misle tako, siguran sam da nije bezvezna ona uzrečica “u zdravom tijelu zdrav duh”. Kad god sam igrao fudbal, penjao se biciklom na vrhove planina, plivao s maskom na licu i gledao ljepote mora, uvijek sam imao osmijeh na licu i osjećao sam se bolje.

Nažalost, uzrečica “u zdravom tijelu zdrav duh” kao da sve manje stanuje u našim domovima i na našim ulicama. Kada mi neko spomene tu rečenicu, uvijek se sjetim romana Mimesis, Andreja Nikolaidisa, u kom postoje ljudi koji vjeruju da je sve pametno što su ikad u životu čuli napisao ili izgovorio Njegoš, pa i “u zdravom tijelu zdrav duh”. Konkretno, u Bosni i Hercegovini se mnogo rjeđe viđaju djeca koja igraju lopte po parkovima i javnim terenima, a organizovani sport bilježi sve lošije rezultate. Reprezentacije nisu dobre kao nekad, a klubovi ne postižu nikakve posebne uspjehe, s pokojim izuzetkom.

Sport na niskim granama

Sada kada je završeno Evropsko prvenstvo u fudbalu, moglo se vidjeti i ko na Balkanu ulaže u sport i kako, a posebno se mogla vidjeti razlika u mentalitetu. Poslovično vrijedni Slovenci su izvukli maksimum iz ekipe i jedva ispali od Portugala, dok su Srbija i Hrvatska podbacile, iako uopšte nije realno očekivati da baš uvijek ove dvije ekipe odu daleko. U Sloveniji su ljudi zadovoljni, dok u Srbiji i Hrvatskoj mnogi traže odgovornost, negativno komentarišući nastupe svojih fudbalera.

Mi u Bosni i Hercegovini, a i ostali u Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori i na Kosovu, prvenstvo smo gledali od kuće, na malim i velikim ekranima, jer se naše reprezentacije nisu kvalifikovale, niti su bile i blizu toga, ali smo imali svoje favorite i s jednakim žarom navijali za komšije ili protiv njih, ali ako zagrebemo ispod površine, vidjećemo da je bh. sport vjerovatno tamo gdje bi upravo trebalo da bude – vrlo nisko.

Ulaganja u sport za 2022. i 2023. godinu u regionu su, po podacima TRT-a, od 4,1 eura po stanovniku, koliko se ulaže u Bosni i Hercegovini, pa sve do 15 eura, koliko se ulaže u Hrvatskoj (Crna Gora ulaže 10,1 euro po stanovniku, Srbija 9,5 eura, a Sjeverna Makedonija 8,5 eura).

Zanimljivo je reći da u Bosni i Hercegovini ne postoji krovno ministarstvo za sport, nego je dio Ministarstva civilnih poslova, koje ulaže vrlo skromne iznose, pa su onda sportisti oslonjeni na razne druge nivoe vlasti, a njih je u državi mnogo.

U svijetu je to vrlo ozbiljno

Za razliku od našeg regiona, u svijetu se sport shvata vrlo ozbiljno. Po podacima sajta Statista, Kina je u sport 2023. godine uložila više od 37 milijardi dolara, a SAD oko 18,4 milijarde. Samim tim, znači da Amerikanci imaju 11 puta više novca koji odlazi na sport nego Bosna i Hercegovina po glavi stanovnika, što se može i vidjeti samim odlaskom preko bare.

U SAD-u su na svakom koraku igrališta i tereni, svaka škola ima svu moguću opremu, a posebno nadarena djeca imaju pristupe raznim stipendijama, koje im kasnije donose bodove i za fakultete.

Naravno, SAD nije jedina zemlja koja ima pametnu sportsku strategiju, nego se i u ostalim bogatim državama ulaže mnogo, pa je tako po sportskim ulaganjima ubjedljivo prvi Luksemburg sa 492 eura po stanovniku, dok Holandija, Švedska, Finska ili Danska ulažu malo manje, odnosno 200-ak eura po čovjeku. Gledajući ukupne iznose, zapadaju za oko Njemačka, Turska, Italija i Francuska čija se ulaganja, po podacima Eurostata, mjere milijardama eura (od 1,7 do 3,2 milijarde).

Samo pet sportista na Olimpijskim igrama

Ipak, u nečemu smo i prvi. Bosna i Hercegovina je, piše Deutsche Welle, 2010. godine bila prva po broju kladionica po glavi stanovnika. Situacija se nije mnogo promijenila ni do danas, pa tako u 2023. bilježimo podatak da su kladionice prometovale oko 1,7 milijardu konvertibilnih maraka (0,87 milijardi eura) samo u entitetu Federacija BiH. Kada bismo samo desetinu ovog novca uložili u sport, dobili bismo iznos koji bi nas gurnuo u listu država sa najvećim sportskim ulaganjima na svijetu. Nažalost, i zemlje regiona prednjače u broju kladionica.

Naravno, niko ne može raspolagati tuđim novcem, pa je tako sasvim legitimno uzeti novac i potrošiti ga na kladionicu, budući da je to legalno, ali postavlja se pitanje da li kao država onda zaslužujemo imati vrhunske sportske uspjehe, a samim tim eventualno i organizaciju nekih događaja, što bi direktno dovelo do povećanja turizma, više novca za domaću radnu snagu i piramidalni efekat koji bi svima bio od koristi.

Ove godine će Bosnu i Hercegovinu na Olimpijskim igrama predstavljati samo pet sportista, a pored toga, BiH je jedna od rijetkih evropskih zemalja koja nema nijednu olimpijsku medalju. Gledajući stalne neuspjehe kolektivnih sportskih ekipa, ali i mučenja na koja nailaze pojedinci poput uspješne plivačice Lane Pudar, nekako se najviše čini da ćemo i mi uskoro govoriti “u zdravom tijelu zdrav duh”, misleći da je to napisao Njegoš ili neko sličan njemu.

Bosanci na kladionice potroše koliko Italijani na sport

Sport se, polako ali sigurno, svodi na sve niže i niže grane, a ako pogledamo niz odgovornosti zašto je to tako, osim političara koji ne žele da se dogovore o nacionalnoj sportskoj strategiji ili korumpiranosti u mnogim sportskim savezima, krivci smo i svi mi, jer kako drugačije objasniti činjenicu da na kladionice potrošimo onoliko para koliko jedna Italija potroši na sve sportske uspjehe.

Ostale zemlje regiona su itekako bolje u svemu, pa će tako Hrvatsku predstavljati 73, a Srbiju 112 sportista na Olimpijskim igrama. Slovenija šalje 90 ljudi, a čak i malo ostrvo Guam šalje više sportista od Bosne i Hercegovine ili Sjeverne Makedonije. Iako znamo da Hrvatska, Srbija i Slovenija ne ulažu neke basnoslovne iznose, ipak se vidi ogromna razlika u sportskim uspjesima, tako da ta tri primjera pokazuju koliko je malo potrebno da se sport digne iz pepela.

U suprotnom, ako se nastavi ovako, neko će reći: koliko se malo ulaže i brine o našem sportu, dobro uopšte ikad išta postignemo. U Bosni sport ne da nije grana privrede, nego nije ni neki pupoljak na samom kraju nekog drveta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.