Mline od ljetnikovca Bettera dijeli desetominutna šetnja. Do napuštene ladanjske kuće vodi vijugav put omeđen s nekoliko konoba i restorana iz kojih svira domaća muzika. Oko suvenirnica i sladoledarnica hodaju radoznali turisti. U blizini je mala brodska luka, smještena između vaterpolo bazena punog nasmijanih i nemirnih dječačkih glava i velikog mola na kojem se odvijaju cjelodnevna dječja takmičenja u skokovima.
Put zatim nastavlja kroz kamp ispunjen kockastim, bezličnim apartmanima, nimalo povezivim sa zadivljujućom arhitekturom karakterističnom za Jadran. Završava tek u gustoj borovoj šumi u kojoj, kao rukom odnesena, prestaje sva buka i graja koja stiže iz obližnjeg naseljenog mjestašca.
Baš tu negdje se pojavljuje Bettera. Isprva su vidljivi samo ostaci zidova, pa šetnica, a potom i ljetnikovac.
Historija ljetnikovca
Ovaj kameni spomenik, Bettera, postoji od 15. stoljeća. Zove se još i Beterina, poput samotne uvale u kojoj se nalazi stotinama godina. S morske strane joj je nemoguće prići brodicom, jer je desetak metara od kopna smještena svojevrsna laguna, red hridi. Zbog položaja i rasporeda djeluje kao da su namjenski postavljene da domaćine zaštite od nepozvanih gostiju.
Iako su ga zidali Radaljevići, nakon kojih su ključevi ljetnikovca predavani s koljena na koljeno, iz loze u lozu, historija kaže da su ga njegovi prvi vlasnici najmanje koristili. Zapravo je porodica Bettera, po kojoj danas nosi ime, najduže boravila u ladanjskoj kući. Najduži staž imao je Bar Bettera, djed čuvenog naučnika Ruđera Boškovića.
„U svom dvorcu u Župi provodio je sve slobodne sate i posljednje dane. Tamo je pod starim lovorom sjedio taj vrijedni Dubrovčanin, čitao i pjevao, tu blizu mora, gdje je bio ljetnikovac“, navodi se u spisima.
Ruđer Bošković je, za razliku od svog djeda, u kući proveo tek toliko da tu, inspirisan pogledom na plavičasti horizont, napiše Disertaciju o morskim plimama.
Posljednji vlasnik, Ernest Katić, kuću je kupio od posljednje nasljednice iz loze Bettera. Ovdje je živio sve do 1949. godine. Zaljubljeno je prikupljao sve dostupne informacije o ljetnikovcu, trudeći se da sve te komadiće uklopi sa svojom pričom i jasno ilustruje historijski značaj ove građevine. Upravo zahvaljujući njemu danas u dubrovačkim arhivima postoje detaljni spisi o Betteri.
Želio ju je obnoviti, kreirao je čak i skice za restauraciju i naručio novu kamenu plastiku. Uzalud. Kuću mu je krajem ‘40-ih oduzela država, poklonivši je zatim Ministarstvu financija SR Hrvatske, s namjerom da je preuredi u veliko odmaralište. Do ‘60-ih nije ni počela, a ni realizovana ideja obnove, pa je ljetnikovac potom proglašen spomenikom kulture. Od tada je prepušten prirodi i otvoren za javne posjete.
Sklonište za slučajne i namjerne prolaznike
Ni desetljećima kasnije uopće nije teško pojmiti zašto je Bar Bettera u kući provodio svaki slobodni trenutak.
Kroz središte dvorišta, od ulaska u ljetnikovac sve do vrha brdašca, pruža se elegantna kamena šetnica, obrubljena mediteranskim raslinjem i šarenim cvijećem. Generacije vlasnika su prostrani vrt i veliku terasu obogatile sadnjom različitog bilja. Kuću grle dvije prostrane terase. U vrhu dvorišta su ostaci jednospratnice, obrasli u zelenilo, izgrađene za potrebe dodatnog smještaja za nekoliko članova višebrojne porodice Bettera.
Ladanjska kuća u prizemlju preko malene terase i tri stepenice dotiče more. Sprat s jedne strane izlazi u veliko dvorište, a s druge gleda u čisto plavetnilo kroz velike okvire nekoliko prozora. Na spratu je kupatilo, mala kuhinja, kao i tragovi zidova koji su nekad ograđivali stambene prostorije. U prizemlju su dvije velike dvorane, obje s dva velika kamina. Zbog pozicije su korištene najviše za nestambene svrhe. Ispod manje terase nalazi se spremište za čamce.
Daleke 1806. ovdje se su se dogodili velika pljačka i palež, pa je tom prilikom oštećen veliki dio kuće. Na ljetnikovcu su i danas vidljivi tragovi originalne gradnje, ali se jasno vide i znaci renoviranja, organizovani nakon 1806. godine.
„Objekat je zapušten, ali i takav daje sliku nekadašnjeg stanja. Čak i u ovakvom stanju objekt ima izvanrednu ambijentalnu vrijednost. Izvanredno je lociran, potpuno srastao s okolinom, leži jednako na moru kao što ulazi u vrt“, navodi se u jednom od zapisa iz 1965. godine.
Iz oštećenih zidina raste debelo stablo čempresa, prijeteći da težinom sruši jednu stranu kuće. Od vrlo kvalitetnog četverotrešnog krova ostala je samo drvena struktura, otkrivajući prvi sprat pod otvorenim nebom.
Iako zidine čvrsto stoje, unutrašnjost se gotovo u potpunosti urušila i, bar na gornjem spratu, obrasla u bršljan. Lokalne vlasti redovno održavaju vrt i okolicu, zbog čega ljetnikovac još uvijek nije doživio tužnu sudbinu mnogih zapuštenih, starih kamenih kuća na Jadranu.
U rano jutro, more se povuče toliko da se od kamenih zidina može prošetati do obližnjih hridi. Navečer, kad sve pokrije zlatan zalazak, a plima podigne more, moguće je neometano plivati do obližnje lagune.
Reklo bi se da su one živahne plaže daleko stotinama kilometara, baš toliko se u uvali uprkos blizini Mlina i Cavtata ne čuje ništa osim svitaca i valova. Zrak miriše na sol, borove i mediteransko bilje. Izostaje naporno gužvanje turista. Kao da postoji prešutni univerzalni dogovor da će se svi tu zadržati tek nekoliko minuta, okupati se i nastaviti dalje.
Svakim detaljem inspiriše
Jedni dolaze kopnom, drugi vežu brodice uz obližnju plažu i hridi, treći svrate plivajući. Jedina konstanta je da je stara kuća uvijek pusta, što je prolaznicima čini još privlačnijom. Sušta je suprotnost krcatim plažama gdje koncentracija pada na minimum, a žamor i buka različitih žanrova muzike iz obližnjih lokala ne daju razmišljati.
Bettera šuti i svakim detaljem inspiriše i otkriva nešto o svojoj bogatoj historiji, pozivajući na duboko promišljanje i maštanje o njenim prethodnim vlasnicima. Ona je zlatna predstavnica kulturnog i historijskog značaja ovakvih građevina, živo svjedočanstvo koje se tvrdoglavo opire zubu vremena i raspoloženo dočekuje svakog novog posjetitelja.
Nađete li se u susjedstvu – trk kroz šumicu, uđite u dvorište i spustite se niz kamene stube sve do malene terase koja dotiče more. Uprkos izgledu unutrašnjosti, prostor nije opasan i neće se urušiti.
Peškir neka sačeka na klupi, zajedno sa odjećom i ostalim stvarima. Skliskim kamenim stepenicama polako i pažljivo uđite u more. Zaplivajte prema dubinama tek toliko da, kad se okrenete, pred sobom jasno možete vidjeti šarmantni ljetnikovac i njegovu okolicu. Zatim se prepustite tišini i razmišljanju. Baš tako je prije nekoliko stotina godina, u zlatno doba Dubrovačke republike, uživalo imućno društvo iz ovih predjela.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.