Zašto čuvamo stare stvari?

Šta je to u ljudima, pa se odlučuju čuvati stare stvari, i one koje im mogu, ali posebno i one koje im nikada neće zatrebati, pita autor.

Stare ploče predstavljaju bogatu autorovu kolekciju (Al Jazeera)

Krenuo sam prije nekoliko dana sa suprugom i kćerkama na plažu. Nosimo stara Chicco kolica i, dok ih pokušavam rasklopiti, nešto mi stalno zapinje, pa nikako ne mogu da ih ispružim. Vlasnik smještajnog objekta u kom odsjedamo mi donosi WD40, sprej za podmazivanje, a onda me pita koliko je godina tim kolicima. Rekoh: “Ravno 39, kao i ovoj gospođi ovdje”, pokazujući na suprugu. Naša jednogodišnja kćerka je treća beba koja ih koristi, a dok su ljudi u ratu pokušavali naći bilo kakav prijevoz za kanistere vode, suprugin otac ih je ljubomorno čuvao, ne dajući nikome da ih koristi za to, pa ni samom sebi. Bila su sve vrijeme u sanduku kreveta, ali povremeno očišćena, podmazana i pregledana.

Na kraju sam shvatio da se jedan točkić zapleo u mrežu, pa da zato nisam uspio da ih rasklopim. Brže bolje sam to otpetljao, a onda smo, po ko zna koji put, prešli značajan put s njima, do plaže i nazad, pa do gradića, gledajući Adnu kako dvaput dnevno u njima spava i to po nekoliko sati.

Ništa im u ovih 39 godina nije mogao ni šljunak, ni ulcinjski pijesak, a ni smotani zahvati svih onih koji su ih koristili. Boja im je izblijedila i više nisu jarko crvena, nego malo iz daljine bacaju na narandžasto, sa čim se moja supruga vjerovatno neće složiti, rekavši da su “muškarci daltonisti”, što je vjerovatno dijelom i tačno. Krasi ih suncobran koji se u svakom momentu može okrenuti na stranu na koju je potrebno i koji će bebi napraviti hlad. Kroz ovih šest godina otkako znam za ova kolica, shvatio sam da su mi draža od onih novih i skupih koje smo im kupovali, te da ćemo ih vjerovatno još dugo čuvati, možda čak i za unuke, a jedan moj rođak ih je usporedio s Golfom “dvojkom”, nazvavši ih “nepoderivim”.

RNS – razne nepotrebne sitnice

Šta je to u ljudima, pa se odlučuju čuvati stare stvari, i one koje im mogu, ali posebno i one koje im nikada neće zatrebati?

Tokom rata, dok su se moji tetka i tetak, koje često zovem drugim roditeljima, spremali da odu u Norvešku svojoj djeci, pomagao sam im u razvrstavanju stvari koje bi trebalo prodati. Cijeli jedan socijalistički stan u naselju Alipašino Polje je bio na prodaju. Sve osim kuhinje, kauča i vitrina. Bilo mi je teško gledati sve te knjige koje odlaze, jer tetak je imao krcata dva zida puna knjiga, bukvalno od dna pa do plafona, i sve to u dva reda. Ispred su bile vidljive knjige koje se češće koriste, a iza one koje se uzimaju rjeđe. Tu sam, gotovo od riječi do riječi, pročitao Opštu enciklopediju u desetak debelih knjiga, zatim Vojnu i Medicinsku, te razne druge informativne stvari. Tetak je govorio da će sve to jednog dana biti na mreži. Iako je bila 1994. godina, unaprijed je vidio da će to zaista biti tako. Bio je ispred svog vremena, još ‘80-ih je otvorio kompjutersku agenciju gdje je djecu učio programiranje, što bi bila preteča internet kluba. Mladi su se tu češće igrali nego što su učili, ali su i intenzivni kursevi bili vrlo popularni. Visio sam u toj agenciji, a tokom rata sam se dočepao jednog od tih kompjutera i kad god bi bilo struje, na njemu sam igrao stare igre, poput Grand Prix Formule, Prince of Persia, Tetrisa, Carmen Sandiego itd. Ako bi struje nestalo, igrao sam šah, te sam učio napamet partije Bobbyja Fischera i ekipe po knjigama kojih nije nedostajalo.

Dio kolekcije autića (Al Jazeera)

U tom silnom razvrstavanju, naišao sam na kutiju na kojoj je pisalo RNS. Pitao sam šta to znači, na šta je tetak rekao: “razne nepotrebne sitnice”. I stvarno je tako bilo. U kutiji su bili kablovi, monitor koji ne radi, tastatura bez dvije tipke, džojstik Amige 500, žute baterije na punjenje, knjiga Kosovsko pitanje, koja više nije bila popularna, nekoliko Politikinih zabavnika, ploče sa Splitskog festivala, te gomila audio kaseta bez omota, od kojih je nekima trebalo otpetljati traku. Na pitanje moje mame zašto ne baci ako je već nepotrebno, tetak nije želio ni da čuje, nego je kazao: “Danas su nepotrebne, a sutra ko zna”.

Grad od igračaka u sobi od 18 ‘kvadrata’

Dugo sam nakon iskustva tog preslagivanja čuvao stvari koje mi realno nisu potrebne. Neke su imale emotivnu vrijednost, a neke i kolekcionarsku. I danas imam slonića kojeg sam dobio za Novu 1987. godinu, a primijetio sam da mnogi ljudi čuvaju svoje najdraže plišane igračke. Tako je moj rođak otišao na studij u Kanadu 1990. godine i u devetnaestoj godini ponio svog plišanog psa Denija. Danas Deni izgleda tako da je nemoguće prepoznati radi li se o psu ili medi, a on za njega šaljivo tvrdi da je Deni ustvari doggy bear, što bih preveo kao cukoliki medo.

Većinu tih stvari je bilo nerazumno čuvati, ali nisam dao da se bace, govoreći mami kako nijedna moja igračka ne smije nestati, bez obzira što se s njima više ne igram, jer sam, kao, veliki. Igračke Fisher Price, koje mi je tetka donosila iz Kanade, i koje su predstavljale cijeli jedan grad u malom, sa zgradama, semaforima, policijskoj stanici, vatrogascima, itd. dugo su mi predstavljale zanimaciju. Njih sam kombinovao s nešto malo Lego kockica koje sam imao, te sam od svega toga napravio grad preko cijele sobe, dimenzija 3×6 metara, a u nedostatku igračaka, redao sam kutije od cigareta, praveći stazu Formule 1. Te kutije mi je davao rođak koji je radio za UNPROFOR, a kako su duhanske kompanije mahom bile sponzori ekipa Formule 1, sve je u dječijoj glavi izgledalo realno. Tih dana u mojoj kući sam s prijateljima igrao čuvenu igru koja se zove “jedan dva tri”, a sastoji se u tome da iz tri poteza pomjerimo autić po stazi koju smo prethodno iscrtali, tako se trkajući. Autić nije smio izaći sa staze, inače bismo se vraćali određeni broj pedalja nazad. Sve te autiće imam i danas i ljubomorno ih čuvam, odgajajući kćerke da ne vole samo barbike, nego i autiće, ali i fudbal. Mama je igračke Fisher Price poklonila nekome, što nikad nisam mogao zaboraviti, te mi je i danas žao, misleći kako ta neka druga djeca pojma nemaju kakvu je zapravo to za mene imalo vrijednost.

Chicco kolica nalaze se u autorovoj kolekciji (Al Jazeera)

Ipak, ostala mi je uspomena na video kaseti, jer je ekipa ratne televizije došla da to sve i snimi. U toj epizodi sam igrao i šah s prijateljem Adom i po režiserovom nagovoru ga pobijedio, iako je bio mnogo bolji od mene. Ni danas mi tu pobjedu nije oprostio.

Zvuk s ploče je i dalje poseban

Pored igračaka s kojima se i danas igram sa svojom djecom, sačuvao sam i kolekciju stranog novca koju sam dobio od tetka, i koju i danas s pažnjom dopunjavam. Nedavno mi je prijatelj donio novčanice iz Papue Nove Gvineje, te sam kolekciju povećao za jednu zemlju. Stare ploče i danas krase moje police, a iako ih skoro nikad ne slušam, čvrsto vjerujem da ima nešto u tome. To mi kaže i prijatelj koji se bavi prodajom ploča, rekavši kako taj zvuk ne možemo postići na drugim medijima. Nedavno sam pronašao i kasete iz kutije RNS jer ih nikad nisam bacio, a pokupio sam ih sebi nakon što su tetka i tetak otišli iz Bosne i Hercegovine. Poslije rata su se vratili, te ponovo počeli gdje su stali, sakupljajući sve živo, a nedavno smo jednoj biblioteci poklonili kolekciju lista Oslobođenje sakupljenu tokom rata.

To me podsjetilo na jednog Irca kojeg sam slučajno upoznao preko vlasnika puba gdje sam radio. Slučaj je htio da uđem u njegovu kuću, te da zateknem hiljade primjeraka novina. Pitao sam ga zašto sve to čuva, na šta mi je odgovorio kako su unutra informacije i kako se to ne može baciti. Kuća je bila puna prašine, u potpunosti nerazumno zapuštena i prljava. Tad sam se prvi put zapitao je li normalno sakupljati stvari, a i palo mi je na pamet kako mi punica često govori kako smo supruga i ja robovi skula.

Takvo ekstremno sakupljanje se zove Diogenov sindrom, odnosno Sindrom gomilanja stvari, koje ljudima otežava funkcionisanje, a po riječima psihologa, vrlo se malo ljudi javi za pomoć, iako bi određeni antidepresivi, te kognitivno-bihevioralna terapija mogli pomoći. Kako ne bismo zaglavili u ovaj sindrom, vrlo je bitno da ga prepoznamo na vrijeme, a iako nekad izgleda tako, ne mora uvijek značiti da je problem ozbiljan.

Kolekcionarstvo smanjuje anksioznost

Ako želimo biti kolekcionari, bez obzira da li te stvari vrijede ili ne, potrebno je da ih držimo uredno složene, da te u svakom trenutku znamo gdje je šta i, sve dok nije neorganizovano, ne bi trebalo biti problema. Onog momenta kada to utječe na naš svakodnevni život, pa bilo to da nemamo više gdje staviti novu knjigu, a nismo pročitali ni blizu onoga što imamo na policama, možda je vrijeme da se zabrinemo.

U svakom slučaju, sakupljanje stvari nas podsjeća i na mladost, te nam daje osjećaj nostalgije, koji je mnogima ugodan. Australski ABC piše kako sakupljanje stvari može čak smanjiti i anksioznost. Slično govore i drugi izvori i psiholozi. Ipak, da ne bismo postali manični sakupljači, kao recimo glavni junak Pamukovog Muzeja nevinosti, koji je 30 godina sakupljao stvari koje ga podsjećaju na ženu koju voli, potrebno je s vremena na vrijeme riješiti se stvari.

Kome danas npr. mogu zatrebati audio kasete, CD-ovi, pa i DVD filmovi? Osim ako ste kolekcionar, filmski kritičar ili neko ko se time bavi, vrijeme je da se toga riješite. Inače je mala granica između sakupljanja i Diogenovog sindroma.

Chicco kolica su i danas korisna, ali audio kaseta Bijelog dugmeta baš i ne, pošto se ta muzika može pronaći na mnogo drugih mjesta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama