Ovaj samostvoreni grad nije te spreman dočekati ako dolaziš s kopna; on nije sazdan za to. Iznikao iz Jadrana, poput kulisa, pozornice teatra, građen je za putnike što dolaze s mora. Rijetko lijep savjet koji sam dobio – možda jedini koji sam i poslušao – jeste od jedne vrlo drage profesorice: „Kada budeš dolazio u Veneciju, uradi to s mora. To je jedini način!“
Možda nije ni znala da ću uskoro postati venecijanski zatočenik. Ovo je moja treća godina na Otoku, a Veneciju je vrlo teško napustiti.
Čitav ovaj grad zaista je stvoren za prilaz s mora. U Veneciju se uplovljava i, kao da kapne mašta, možemo vidjeti trgovačke jedrenjake što donose svilu ili kafu, emisare iz Istanbula, ambasadorsku galiju što pristaje uz Duždevu palaču gdje će se krojiti politička sudbina Jadrana i istočnog Mediterana ili, pak, ribarske čamce, brodove iz drugih krajeva, u recimo jednu kasno proljetnu zoru. I kada se stane na Trgu Sv. Marka i posmatra pred sobom, vide se ove kulise, fasade ili pozornica ovog teatra, veličanstvene republike i supruge Jadrana, nijedna od titula bezrazložno zaslužena. Sve drugo što je svakodnevni život, skriveno je dalje, dublje, u njenoj unutrašnjosti, što uvode u labirint, iza ovih fasada i palata republikanskih patricija, u drugi dio grada.
Prostor ambivalentnosti i semantičkih labirinata
No, u ovome trenu, pred tobom je sjajna i mirna površina Jadranskoga mora i naziru se i druga ostrva, ka kojima vode vaporetti: San Giorgio, Giudecca, i krajnje nadesno, pružajući se cijelim vidikom, Lido di Venezia. Da si osmanski ambasador ili bizantski emisar, ovdje bi kročio nogom na tle, poslije svoje plovidbe.
Prije uplovljavanja u grad, putnik se morao ritualno očistiti. Kada se poslije sedam godina odsustva, ratovanja za slavu, sopstvenu i republike, Francesco Morosini konačno vratio u La Serenissimu, nije mogao slavodobitno se prikazati svojim sugrađanima bez prethodnog ritualnog čišćenja na otoku Lido. Zahtjev je to dobrodošao u prostor ambivalentnosti i semantičkih labirinata. Otok Lido, L’isola dell’Oro ili Zlatni otok, jedan je golemi sprud, na raskrsnici vjetrova, na tački rascjepa ili spajanja između Jadrana i tla, Istoka i Zapada, južnih pučina i sjevernih tržišta. Manje merkantilno, na ovom se otoku udišu mirisi za koje nisam znao da postoje, i pod blagim slojevima različitih vjetrova, prolaze drvoredi palmi i dolazi do pustih, dugih i slobodnih pješčanih plaža što ih kriju šipražja slobodnog rastinja, desetine miomirisa, i sve kao da lebdi ili bridi, kao jedna osunčana, vječna rajska slika mira i blaženosti, a kada i otvoriš svoje oči, dok ležiš na pijesku, samo prelet jata galebova podsjeti na vrijeme.
Ovdje dolazimo mi: nekoliko prijatelja, Italijana ili Venecijanaca, i katkad skromno ja, bježimo od žege i naših vrelih, skučenih stanova u ove horizontalne linije, miomirise i boje, i često se pitam da li samo ja, kao kroz kakav veo, vidim nas kao blaženu, rajsku djecu, oslobođene od protoka vremena, imperativa prostora, društvenih uloga, ambicija ili pritisaka. I u povratku, u povečerje, suton prekrije sve i moje riječi ustuknu pred demonstracijom sile njene panorame, dok je posmatramo sa ograde trajekta što prelazi preko lagune, svu uzaludnost mojih pokušaja da sada pred tobom stvaram riječi. Iskreno se nadam da ovo nije najljepši grad na svijetu.
Postoji i jedna druga Venecija
Drugi i izgledniji ulaz u Veneciju jeste preko samog kopna. Ovo je jedna druga, jednako vještačka Venecija, jedna krupna kosmička i geopolitička intervencija, što Veneciju s tlom je spojila – mostom.
Kada je Benito Mussolini odlučio „vratiti“ ovaj grad „narodu“, to je učinio kroz demokratizaciju samog ulaska i de-aristokratizaciju ideje, iluzije, mita o Veneciji. S idejom da jedna prosječna italijanska, radnička porodica bi morala sebi priuštiti odmor u svakom dijelu Italije, Venecija je okovana o tlo automobilskim i željezničkim mostom i, da me se ne shvati pogrešno, u ovaj grad doći vozom takođe je jedna prekrasna stvar. Samo… to je jedna druga Venecija, druga ideja grada, i njena esencija ipak leži na obali s druge strane ovog prilaza.
Demokratizaciju i de-aristokratizaciju pratila je i industrijalizacija Lagune. Rafinerije i brodogradilišta i dalje su tu. Između grada što je „prošao“ i efemerno degradira, postojao je svojevremeno i ovaj drugi kontrapunkt: „spasiti“ Veneciju tako što bi se od nje napravio moderan grad. Između ove dvije ideje, ostavljam svakome da se opredijeli. U iščekivanju treće ideje, grad tone pod turistima i navalom za kratkoročne smještaje što tjeraju studente dalje, ponizno, u Mestre i Margheru.
Kada dolaziš u Veneciju, dođi s mora: dopusti joj da se otvori, kao paleta ili lepeza, grad stvoren da te opčini, da prostre preda te raskoš svojih kulisa, fasade bazilika i palata, jedno privremeno pozorište što traje već drugi milenijum. Ljepota je efemerna. Mi? Još više.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.