Prvi put me neko ozbiljno učio kulturi dijaloga u srednjoj školi. Važio sam uvijek za eksplozivnu osobu i tih godina za dijete koje nikome ne šuti ni na šta. Tome je valjda kumovao i rani gubitak oca, odnosno zaštitničke figure u porodici, pa sam se uglavnom morao braniti sam. Često me to koštalo društva, ocjena, vladanja itd.
U Drugu gimnaziju, jednu od najcjenjenijih sarajevskih škola, sam upao zahvaljujući položenom prijemnom ispitu, odnosno sreći da je prijemni položilo manje učenika nego što je škola u tom trenutku mogla primiti. Moja razrednica iz osnovne škole nije mogla vjerovati da sam s vrlo dobrim uspjehom, daleko od najboljih učenika, uspio upisati tu školu.
Imao sam osjećaj da me ta žena ne voli sresti ni na hodniku, što je uspješno komunicirala mojoj majci tokom roditeljskih sastanaka. Tada se čak u zbornici vodila i rasprava da li da idem na ekskurziju, ali kako sam bio dijete poginulog borca, nikome nije palo na pamet da me zaustavi.
U Drugoj gimnaziji sam po prvi put prisustvovao debatama. Divio sam se svojim starijim drugovima i drugaricama kako uspijevaju sažeti argumente, te o jednoj dobroj temi raspravljati satima. Debatni klub je vodila profesorica Sanja Vlaisavljević, koja će mi kasnije predavati filozofiju i logiku, i kod koje ću naučiti mnogo toga.
Prof. Vlaisavljević je, ne samo imala izuzetne časove, nego nas je sve nekako uključila u debatu. I tako, od sedamnaeste godine, više nikad nisam prestao argumentovano debatovati s ljudima. Često bi to bilo bez potrebe, a i nakon dvije decenije nisam skroz shvatio poruku iz islamskog hadisa u kojoj se kaže da onaj ko prvi napusti raspravu, čak i kad je u pravu, biće mu izgrađena kuća u najodabranijem dijelu Dženneta. Nekako mislim da se tu misli na nepotrebne svađe koje neće donijeti ništa dobro, odnosno raspravu od koje nema koristi, gdje se sagovornik ne može ubijediti ni u šta, pa je bespredmetno nastavljati dalje.
Kada sam počeo pratiti politiku, a to je bilo već u šesnaestoj, pretpostavio sam da bi političari trebalo da budu ljudi učeniji od nas smrtnika, odnosno neko ko bi dijalog držao barem na nekom minimalnom nivou. Nažalost, prevario sam se. Kako su godine prolazile, sve sam više shvatao da oni koji konstantno pričaju po medijima i nisu baš toliko relevantni. Svako malo bih se razočarao u nekog političara, novinara ili pisca, ne shvatajući da i oni imaju pravo na grešku. Jednom mi je naš vrsni novinar Ozren Kebo rekao da se ne iznenadim ako već na početku karijere napišem bolju kolumnu od mog omiljenog pisca ili novinara. Ono što je on znao već tada je da pisci starog kova često recikliraju već rečene stvari i da to ne bude uvijek tako genijalno.
Od psovki do suzavaca
Vrijeme je odmicalo, a u posljednjih 30 godina smo u balkanskoj politici vidjeli sve – od vrijeđanja na raznim nivoima, psovki, nasrtaja na novinare, tuče u nekim parlamentima, pa sve do suzavca koji su na Kosovu koristili članovi trenutno vladajuće partije Samoopredjeljenje, kako bi zaustavili procese s kojima se nisu slagali. “Prvo sapun, pa onda parfem”, jedna je od izjava hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, gdje govori o Bosni i Hercegovini, dok je predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, Milorad Dodik često psovao i samim novinarima, te u kameru. Bilo je tu i drugačijih političara koji nikome nikad nisu ružnu riječ rekli, ali je to više bila rijetkost nego pravilo.
Ono što je postalo uobičajeno je da sve više političara govori tzv. jezikom običnog čovjeka, ne želeći se prilagoditi svojoj funkciji, nipodaštavajući instituciju koju predstavljaju, a i same svoje glasače, koji toga često nisu svjesni. Od kraja Drugog svjetskog rata, pa do danas, prešlo se iz cenzure i samocenzure do totalne neukosti, odnosno onoga što bi se na engleskom opisalo kao ignorance, pa sve do ponovne samocenzure koja je vidljiva unutar stranaka s jakim vođama.
Na Balkanu imamo situaciju da su sve granice pomjerene, tako da u tabloidima danas možemo naći najpogrdnije riječi i niko se zbog toga i ne uznemirava, dok čak i sami čelnici velikih partija često govore stvari zbog kojih se čovjek osjeća posramljeno. Jedna od bh. parlamentarki, Sanja Vulić, inače članica SNSD-a, je čak izjavila da je predsjednik te partije za nju – bog.
Takve izjave se najviše čuju pred izbore, posebno u Bosni i Hercegovini i Srbiji, gdje se stvari tjeraju na početak, odnosno na život između ukidanja i otcjepljenja, uz povremeni folklor ratne retorike, mitova i legendi u koje čovjek ima osjećaj da više niko ne vjeruje, ali i to sve dok ne izađe neko ozbiljno istraživanje, kada dođu šokantni rezultati u kojima vidimo da je propaganda uspjela.
Duga tradicija demokratije
A kako je to drugdje? U zemlji u kojoj sam donedavno živio, glasao, i takođe pratio politiku, Nizozemskoj, ovih dana se konačno sastavlja nova vlada, i to nakon višemjesečnih pregovora. Dogovoreno je da stranka PVV Geerta Wildersa definitivno ide u vlast, ali da sam Wilders ne bude premijer države, pošto mnogima ni danas nije prihvatljiv.
Nizozemska inače ima mnogo dužu tradiciju demokratije nego balkanske države, pa bi se očekivalo i da kultura dijaloga funkcioniše malo bolje nego kod na Balkanu.
Novinar Sjoerd Huismans, za NPOKennis opisuje historiju komunikacija među političarima, pa tako navodi vrijeme s početka 20. vijeka, kada se u Nizozemskoj politikom bavila isključivo elita.
U to vrijeme se veoma pazilo kako će se ko kome obratiti, a prvi prevrati su počeli nakon Drugog svjetskog rata, najprije pojavom komunista, ali kasnije i ostalih partija. Kako je vrijeme odmicalo, dijalozi su postajali sve zaoštreniji, a granice su se pomjerale, sve do toga da jedni drugima u Parlamentu govore da se unormale ili čak začepe gubicu.
Wilders ide i korak dalje, najavljujući manje Marokanaca, a protivnike često naziva pogrdnim imenima, pa je tako jednu kolegicu nazvao vješticom, a Recepa Tayyipa Erdogana islamističkim majmunom, na šta mu je tadašnji premijer Mark Rutte odbrusio da se unormali.
Cilj opravdava sredstvo
Pred posljednje izbore Wilders je ublažio kampanju i čini se da su mnogi zaboravili njegove antiimigrantske i ksenofobične izjave, na koje je između ostalog podsjetila i parlamentarka Stranke za životinje, Ines Kostić. Tada je rekla kako nikad ne smijemo zaboraviti njegovu ksenofobiju, nacionalizam, rasizam i laži, iako je medijima njegova pojava postala nova normalnost i sve su više ljudi naviknuti na njega.
Kako godinama svakako ne silazi s ekrana, sada ga je u medijima više nego ikad i, kako stvari stoje, njegova partija će zaposjesti Ministarstvo za migracije, te još četiri druga ministarstva, što nekako govori da cilj opravdava sredstvo, bez obzira da li je to antiislamska retorika, kao u nizozemskom slučaju, ili suzavac, kao u kosovskom, s obzirom da su i jedni i drugi na kraju na vlasti. Pritom se, da budemo jasni, ove dvije partije ni po čemu ne mogu porediti.
Interesantan članak je izašao i u časopisu Metropolis M, u aprilu ove godine, u kojem kustos arhnemskog muzeja Jelle Bouwhuis razgovara sa Silvijom Rottenberg i to o izložbi “Umjetnost u Trećem rajhu”. Bouwhuis kaže kako prihvaćanje nacionalnih tradicija, fokus na regiju i selo, te distanciranje od neholandskih kulturnih izričaja itekako podsjeća na umjetnost iz tog mračnog doba. Wildersov PVV, ali i neke druge desničarske partije, konstantno romantiziraju sliku običnog Nizozemca sa farme, uz planove da i u muzejima više pažnje posvete holandskom kulturnom sektoru.
Čak je Martin Bosma, član Odbora za kulturu pri Zastupničkom domu, izjavio kako rasizmu prema bijelcima u umjetnosti mora doći kraj, te da se fokus mora prebaciti na platteland, dio Nizozemske u kom živi najviše etničkih Nizozemaca. Taj izraz, platteland, se može dovesti i u negativan kontekst, s obzirom da se u nizozemskom jeziku za nekoga ko je jednostavan, odnosno u ovom smislu običan Nizozemac, može reći da je plat, odnosno ravan, i pravo je čudo da se takav izraz i dalje koristi, jednostavno jer je pogrdan. Tako nizozemski desničari čak i u umjetnosti podebljavaju narativ o čovjeku sa sela, gdje se nudi prekrasna porodica, prekrasna zemlja, i prekrasni ljudi, odnosno ono čiji dio mnogi žele biti, ali tu skoro nikada nema mjesta za one koji nisu Nizozemci.
Ipak, umjetnost je i ranije odgovarala Wildersu na specifičan način, pa je tako još 2011. godine, kada je protestovao protiv ukidanja viza Bosni i Hercegovini za zemlje šengena, grupa Bosanaca i Hercegovaca organizovala kulturni događaj pun koncerata, filmova i izložbi, a sam događaj su posjetili mnogi Nizozemci.
Debate su iščezle, niko ne želi neugodna pitanja
Pored Nizozemske, za koju neki čak i tvrde da se trampizirala, poredeći Wildersa s Donaldom Trumpom, i u drugim zemljama svjedočimo raznim čudnim izjavama, u kojima sve manje ima mjesta za kulturno komuniciranje. Nadaleko je poznat konflikt između hrvatskih premijera i predsjednika, dok u Srbiji određene političke grupe ne mogu više sjediti ni u istoj sobi, što nije mnogo bolje ni u Bosni i Hercegovini. Sjeverna Makedonija se vraća starim navikama, ljuteći južnog susjeda Grčku jer svoju zemlju ne zovu više Sjevernom Makedonijom, a nekako se čini da najviše civilizovanog govora postoji u Sloveniji, naravno s povremenim izuzecima.
Ono što je na Balkanu zajedničko svim političarima koji dolaze iz naroda, predstavljajući sebe upravo kao glas tog istog naroda, jeste činjenica da uglavnom ne žele gostovati tamo gdje se postavljaju neugodna pitanja. Političkih debata gotovo i da nema, osim na nižim nivoima vlasti, a gotovo je nemoguće pogledati neizrežiran intervju s bilo kojim političarem iz vrha. Tako se izgubio razgovor u javnom prostoru, a jedino što već godinama vidimo je kako preko svojih medija plasiraju određene tvrdnje, pa onda čekaju da im se odgovori iz protivničkog štaba… i tako ukrug.
Postavlja se onda pitanje kome vjerovati i kako odabrati najbolji put. Nažalost, odgovora na to pitanje nema, barem dok je kriterij ovakvo valjanje u blatu. Pošten čovjek može ostati samo i isključivo izvan toga, postupajući po hadisu i ostavljajući raspravu po strani, jer inače šta reći više ljudima na konstantno iste teme, osim da smo sve već prežvakali hiljadu puta.
Čini se da je dijalog itekako zloupotrijebljen u politici i da odavno postaje monolog, jer s druge strane nema nikoga osim istomišljenika, bilo da su u pitanju oni koji drže mikrofon ili sami gledaoci.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.