Bila je 2012. godina kada je Edin Terzić s tribina Westfalen stadiona gledao utakmicu Borussije Dortmund. Vatreni navijač ovog kluba, u tom trenutku na početku svoje trenerske karijere, nije ni slutio da će 12 godina poslije – kada sezona u Bundesligi već spusti svoje zavjese – kao šef stručnog štaba upravo Borussije Dortmund spremati taktiku za finale Lige prvaka protiv Real Madrida.
U srcu svakog istinskog navijača i fudbalskog zaljubljenika krije se krajičak mašte – mašte o tome da će jednog dana stati na teren i predvoditi svoj omiljeni klub. Priča o usponu i karijeri Edina Terzića upravo je to – podsjetnik da snovi u fudbalu nisu rezervisani samo za najbolje igrače na terenu, već za sve one koji imaju hrabrosti da ih sanjaju i odlučnosti da ih izazovu i u konačnici ostvare.
Terzić je rođen u njemačkom Mendenu 30. augusta 1982. godine. Njegov otac Ibrišim je iz Donjeg Vakufa (Bosna i Hercegovina), a majka Ružica iz Osijeka (Hrvatska). Posjeduje hrvatsko i njemačko državljanstvo, odrastao je u gradu 30-ak kilometara udaljenom od Dortmunda i već sa devet godina prvi je put Borussiju gledao s tribina Westfalen stadiona.
Iako je bio strastveni zaljubljenik u fudbal, Terzić je svoju reputaciju izgradio drugim i znatno težim putem. Tokom karijere koja je prošla „ispod radara“, igrao je za klubove iz treće i četvrte njemačke lige, a kada je već uveliko radio kao skaut Borussije Dortmund i bio trener mlađih selekcija (od 2010. godine), odlučio je staviti tačku na aktivno igranje i okačiti kopačke o klin. Odlučio je, međutim, i da ni pod koju cijenu neće napustiti fudbal i tada mu se posvetio još više.
Učio od najboljih
Istovremeno s krajem igračke karijere pohađao je Fakultet sportskih nauka u Ruhru, gdje je svakodnevno radio na usavršavanju svojih ideja i znanja. Uz teoretski dio koji je brzo savladao, ostvario se i u privatnom životu jer je upravo na tom fakultetu upoznao i sadašnju suprugu Koru Wölm.
Da sve bude još zanimljivije, par nisu povezivale samo knjige već i fudbal u najsitnijim detaljima, s obzirom na to da je i ona bila fudbalerka koja je igrala za tamošnji klub VfL Bochum. Danas Edin i Kora imaju dvije kćerke.
Prvo Terzićevo iskustvo na poslu u Borussiji Dortmund bilo je u trenutku kada je prvu ekipu vodio Jürgen Klopp, pa je jasno da je već na samom početku imao ogromnu sreću da uči od najboljih. Nije prošlo puno vremena prije nego se počelo pričati o njegovom kvalitetu, posebno u polju analize protivnika, pa je ubrzo uslijedio i poziv Slavena Bilića, proslavljenog hrvatskog trenera koji je Terzića 2013. godine doveo u Bešiktaš.
Nakon što je opravdao očekivanja, Bilić je Terzića priključio u svoj stručni štab i kada je 2015. godine radio u West Hamu, pa su mu dva ogromna iskustva u Turskoj i Engleskoj bili najbolja moguća preporuka da se, kao čovjek koji istinski voli Borussiju Dortmund, vrati 2018. godine i postane desna ruka tadašnjeg trenera prvog tima Luciena Favrea.
Nije to bio slučajan poziv, jer su čelnici Borussije Dortmund već tada imali dugoročan plan s Terzićem. Favre je nakon nepunih šest mjeseci dobio otkaz, a Terzić je prvo privremeno, a zatim i do kraja sezone kao glavni trener vodio ekipu. Čak je izborio i četvrtfinale Lige prvaka, no više od toga nije uspio, pa je uslijedio dolazak Marca Rosea, a za Terzića nova funkcija – tehnički direktor Borussije Dortmund.
Podrška navijača u najtežem trenutku
Godina dana pauziranja, neko novo učenje i nove spoznaje, a onda se Terziću ispunio životni san. Čelnici Borussije Dortmund odlučili su mu u potpunosti ukazati povjerenje i 2022. godine ponuditi trogodišnji ugovor na poziciji trenera.
Njemački mediji tada su ga opisali kao stručnjaka koji često svoje fudbalske misli zapisuje kako bi se na vrijeme organizovao i kako ništa ne bi zaboravio. Naveli su da kroz svoj fudbalski posao pri ruci uvijek ima neku vrstu male privatne medijateke, a već u prvoj sezoni na klupi Borussije, milimetri su ga dijelili od šampionske titule u Bundesligi.
Na krcatom Westfalenu nije uspio pobijediti Mainz i ispustio je faktički osvojenu titulu prvaka, a nakon utakmice nije mogao sakriti emocije i plakao je ispred Žutog zida. Bio je to strašan udarac za nekoga ko je i navijač i trener.
Poruka je, međutim, bila jasna. Navijači su u jedan glas skandirali njegovo ime, pružili mu podršku u vjerovatno najtežem trenutku u karijeri i kada su svi mislili da je kraj – za čelnike Borussije nije bilo dileme – Terzić je ostao na klupi.
Teško je procijeniti koliko je Terziću bilo teško nositi se s takvim pritiskom, ali da je naučio lekciju i da se izdigao iznad svega pokazao je već sljedeće godine, tačnije ove sezone.
Evropska sezona za pamćenje
Iako u Bundesligi nije mogao parirati neporaženom i nezaustavljivom Bayer Leverkusenu, u Ligi prvaka je odigrao sezonu za pamćenje: izbacio je redom PSV, Atletico Madrid i PSG te prvi put nakon 2013. godine Milionere uspio uvesti u finale najelitnijeg fudbalskog takmičenja u Evropi. I ostvario je svoj fudbalski san.
Predanost koju je Terzić od povratka u Borussiju pokazao nije bila samo prema rezultatima na terenu, već i prema duhu i identitetu kluba koji istinski voli. I to je ono što ga razdvaja od drugih. Kroz sve uspone, ali posebno padove, ostao je dosljedan svojim uvjerenjima i vodio tim s poštovanjem prema tradiciji i vrijednostima koje su činile srž Borussije Dortmund.
Gledajući kroz prizmu strasti i odanosti, priča Edina Terzića koji je za 12 godina prošao put od vatrenog navijača do trenera koji vodi voljeni klub u finalu Lige prvaka podsjeća nas da su snovi dostižni ako imamo hrabrosti da ih sanjamo i odlučnosti da se borimo za njih.
Njegov put od tribina Westfalen stadiona do trenerskog prostora na kultnom Wembleyu i finala Lige prvaka protiv Real Madrida još jednom je dokazao da je fudbal igra bez granica, a istinska strast najmoćnije gorivo na putu prema ostvarenju ciljeva.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.