Generalna skupština Ujedinjenih nacija je usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, za koju su glasale 84 zemlje, 19 je bilo protiv, a 68 suzdržano.
Članice UN-a odlučile su da se 11. juli svake godine obilježava kao „Međunarodni dan refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995. godine“
U Rezoluciji se, između ostalog, „osuđuje bez rezerve svako poricanje genocida u Srebrenici kao historijskog događaja i poziva države članice da očuvaju utvrđene činjenice, uključujući i kroz svoje obrazovne sisteme, razvijanjem odgovarajućih programa, također u znak sjećanja, u cilju sprječavanja poricanja i iskrivljavanja činjenica, te pojave genocida u budućnosti“, te „bez rezerve osuđuje radnje koje veličaju one osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid od strane međunarodnih sudova, uključujući one odgovorne za genocid u Srebrenici“. Rezolucija „naglašava važnost završetka procesa pronalaženja i identifikacije preostalih žrtava genocida u Srebrenici i prema njima dostojanstvenog pokopa i poziva na nastavak procesuiranja onih počinitelja genocida u Srebrenici koji tek treba da se suoče sa pravdom.“
Rezolucija o genocidu u Srebrenici je usvojena, a za preživjele žrtve predstavlja dugo „očekivanu pravdu i priznanje“.
Srebrenica, Rezolucija i život
Međutim, za preživjele žrtve genocida, pogotovo one koji su se vratili u Srebrenicu, dani prije usvajanja Rezolucije u UN-u nisu bili nimalo laki. Retorika koja se mogla čuti od visokih zvaničnika bh. entiteta Republika Srpska u proteklom periodu je, blago rečeno, zabrinjavajuća. Najave otcjepljenja ukoliko se usvoji Rezolucija, negiranje genocida, kao i šovinističke izjave usmjerene prema Bošnjacima izazvale su u Srebrenici i okolnim općinama kod povratnika Bošnjaka osjećaj zabrinutosti, nemoći i straha.
Sve je to dodatno došlo do izražaja na dan usvajanja Rezolucije, 23. maja kada je u Srebrenici održana sjednica Vlade Republike Srpske na čelu sa entitetskim predsjednikom Miloradom Dodikom. Sama sjednica Vlade je prošla u sjeni do zuba naoružanih specijalaca MUP-a RS koji su se raspoređivali u okolnim šumama, oklopnih vozila i billboarda sa natpisom „Mi nismo genocidan narod“.
Zbog svega toga, u suštini niko nije previše pažnje obraćao na odluke Vlade koje su usvojene na sjednici, a tiču se Banje Guber i Srebrenice, te koje bi mogle biti dobre za ovaj grad ako se realizuju.
Čin koji prilično kasni, ali je potreban
Iz perspektive nekoga ko je doživio i preživio genocid kao dijete usvajanje Rezolucije u UN-u je čin koji prilično kasni, ali ipak potreban. Rezolucija je za preživjele žrtve simbolična satisfakcija i na neki način olakšanje tereta koji nose gotovo tri decenije. Svjesne su i preživjele žrtve da Rezolucija neće spriječiti negiranje genocida, vrijeđanje i omalovažavanje žrtava. S druge strane, sigurno je da preživjeli neće odustati od borbe za istinu i pravdu.
Srebrenica se svom teškom životu vratila onog trenutka kada je završena press konferencija nakon sjednice entitetske Vlade i nakon što su zvaničnici otišli iz ovog grada. Sve se to dešavalo i prije sjednice UN-a i glasanja o Rezoluciji. Pokazuje to da su u stvarnosti Srebrenica i ljudi koji žive tamo, i Bošnjaci i Srbi, dobar i pogodan politički materijal.
Život malobrojnih stanovnika Srebrenice bez obzira na materijalno stanje nije lagan, zbog svega onog što Srebrenica jeste i što nosi sa sobom. Vrlo često je taj psihološki pritisak izuzetno težak da svima padne teret kada se završe određeni događaji. Sigurno je da Bošnjaci i Srbi u Srebrenici međusobno neće razgovarati previše o usvojenoj Rezoluciji UN-a i već danas su se vratili životu koji je negdje između svih ovih dešavanja.
Život ipak opstaje
Siromaštvo, odlazak mladih, ali i čitavih porodica bez obzira na nacionalnu pripadnost je posebna priča koju bi trebalo analizirati.
Uprkos svemu život u ovom gradu opstaje.
Obično, nakon dešavanja u Srebrenici kao što je bilo 23. maja, kad ode sva kamarila pod pratnjom rotacija, u gradskom parku (odnedavno Park „Kosta Todorović“ jer su nazivi ulica i parkova promijenjeni) počinje „prava borba“. Ostanu tu dječaci, njih desetak, izlizana lopta i utakmica „na male“ u fudbalu. Oni igraju iskreno od srca i ne razmišljaju previše što nikome nije stalo baš mnogo do njih. Pogotovo što nije stalo ovima sa rotacijama. Međutim, utakmica kao i život u ovom gradu idu dalje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.