Kad sam bio dijete u našoj kući u jednoj od soba na spratu bile su zajedno smještene knjige, časopisi, video i muzičke kasete. Ali ono što je uvijek bilo na vrhu te neskladne i nesistematične cjeline jeste knjiga uvijek umotana u čistu kesu.
Ta gomila nesklada od knjiga, časopisa, kaseta, vremenom je stalno rasla, ali je jedno uvijek ostajalo isto: knjiga umotana u čistu bijelu kesu uvijek je morala biti na vrhu gomile.
Kao radoznalom djetetu na moje pokušaje da saznam šta je to tako dragocjeno i važno u kesi obično bi mi kazali da sam mali da bih to razumio.
S vremenom sam shvatio da je to Kur'an, sveta knjiga muslimana, iz čega sam ja zaključio da smo mi muslimani. Onda se moje saznanje proširilo analizirajući kuće i stanove koje sam imao do tada priliku posjetiti i u kojima je takođe Kur'an bio umotan u čistu kesu i uvijek na vrhu nečega što je bilo kombinacija kućne biblioteke i muzičke produkcije od Safeta Isovića, Halida Bešlića pa sve do Nervoznog poštara. Tako sam slijedeći logiku zaključio da su oba moja djeda, dvojica prvih komšija, kao i nekoliko bliskih porodičnih prijatelja – muslimani.
Ne sjećam se, dok sam nisam došao u ozbiljnije godine, da je iko Kur'an izvadio iz kese.
Ovo je moja priča. I siguran sam, ako ćemo da budemo iskreni, i priča mnogih muslimana koji su odrastali u socijalističkoj Jugoslaviji sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka.
Upoznavanje sa dramom jedne zajednice
Almir Imširević u svom prvom romanu “Zlatni geler” priča svoju priču. Koja je opet makar do one užasne 92’ mogla biti priča ogromnog broja muslimana koji su odrastali od Triglava do Ðevđelije u zemlji koja se zvala Jugoslavija.
Roman počinje smrću oca glavnog junaka. I tu na samom početku može se primijetiti piščevo otvaranje pendžera muslimanskog mikro-svijeta. U priči o dženazi i onome što slijedi prije nje, pisac nam dočarava cijelu jednu filozofiju življenja. O tome kako mi pričama i anegdotama nastojimo makar još malo održati mrtve među nama živimo dok se kućom širi miris kahve i halve. Smrt se među muslimanima, ma koliko bili sekulirazovani, kao na primjer na ovim prostorima, prihvatala kao neminovnost pred kojom nema spasa i sa kojom se samo možemo pomiriti na način na koji mi odaberemo.
Ovo je dakle, roman o identitetu, ali i ličnom preispitivanju i traženje odgovara o uzrocima užasne kalvarije koja se desila devedesetih.
Almir Imširević je prije svega dramski pisac i to je za ovaj roman veoma važno. Ne znam da li je iz pozorišne predstave “Jedan je Muhamed Ali” nastao roman “Zlatni geler” ili je bilo obrnuto, ali vam savjetujem i gledanje i čitanje.
U oba slučaja upoznaćete se sa dramom jedne zajednice, kroz lik Enkija Durakovića i njegovu ličnu dramu, shvatićete ljude koji su ni istok ni zapad ili i istok i zapad.
“Invisible muslim” (Nevidljivi muslimani) kako će ih nazvati u dalekoj Australiji, u kojoj se kada kažete muslimani može pomisliti na crnce i azijate ali nikako na ljude svijetle puti i plavih očiju, koje je rat posijao svuda po svijetu pa i ovdje.
Ti ljudi su muslimani. I paradoksalno, što više bježe od toga, okolnosti ih prisiljavaju da se vraćaju svom islamskom identitetu.
Brutalno rušenje jednog svijeta
Ovaj roman je uživanje za svakog knjigofila ali bih rekao da je najbolje razumijemo mi rođeni između 1965. i 1980. godine.
Upravo nama, rođenim u tom periodu je, usuđujem se to reći, iako se živjelo kako neki vole reći u “bezbožnom” socijalizmu, sa današnje distance, to bio dženet na zemlji.
Svijet nana, djedova, bajramskih baklava, teferiča.
Taj svijet je više ne postoji. Možda bi i nestao svakako kao i mnogi drugi svjetovi u eri globalizacije, ali je ovdje ključno to što je srušen na brutalan i krvav način pa nam je zato sjeta i tuga veća, a čežnja za izgubljenim rajem ogromna i zbog uostalom, nesigurnosti i zla u kojem živimo danas.
“Zlatni geler” je nesvakidašnji roman jer se upravo na hrabar način bavi jednom ovakvom tematikom, koja je pretpostavljam uvijek i bilo gdje osjetljiva tema, a posebno na ovom parčetu zemaljske kugle.
Preporučujem je toplo i jer će vas dovesti od urnebesnog smijeha do tuge i suza.
I da, mi “Invisible muslims” ćemo kroz mnoge stranice romana o Enkiju Durakoviću i njegovoj familiji zapravo vidjeti sebe i članove naših familija.
I zato je, na kraju, pored svega ostalog, “Zlatni geler” izuzetan roman čija će važnost s protokom vremena kao i recepcija književne i ostale javnosti, dobijati na značaju.
Ali prije svega, pročitajte je, jer će vam vratiti ono čemu knjige pored ostalog i služe.
Uživanju u čitanju, a toga je nažalost sve manje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.