„Rezultat je trend, ideal je vječan“. Tako glasi slogan kojeg su se navijači splitskog Hajduka godinama držali sklanjajući se iza ideala kako bi opravdali sportske neuspjehe voljenog kluba. „Kontra mraku, kontra sili“, vrištalo je s murala posijanih po zidovima cijelog grada. I zaista, nije lako navijati za klub koji je posljednji put bio prvak Hrvatske one godine kad se rodio danas 19-godišnji Torcidaš. Zamislite to: cijelo djetinjstvo, osnovna i srednja škola prošle su, a Hajduk je uglavnom tavorio između trećeg i četvrtog mjesta, europska gostovanja obično bi završila oko blagdana Velike Gospe, usred augusta, nerijetko gubeći od amatera poput onih s Malte ili Sjeverne Irske, dok je glavni takmac zagrebački Dinamo skupljao titule i eure.
Frustraciju je dodatno jačala činjenica da cijela država zna metode kojima Zdravko Mamić plaća uspjeh Dinama i da donedavno nitko ništa nije poduzimao protiv njega. Ništa nije pomagalo, a frustracija je, ponavljamo, bujala baš kao i broj navijača na Poljudu. „Kontra mraku, kontra sili“ doveo je da dalmatinski dišpet poleti u neslućene visine. Sa svakim novim posrnućem na sportskom polju, broj članova kluba dodatno bi narastao tako da sada doseže impozantnih 110.000 što je, s obzirom da Split jedva prelazi 170.000 stanovnika, raritet i u svjetskim razmjerima. Udruženje navijača „Naš Hajduk“ spasilo je u više navrata temeljito opljačkan klub iz ralja lokalnih moćnika i uvelo socios model navijačkog upravljanja, jedinstven na jugoslavenskim prostorima.
Kad su konačno počeli dolaziti i nešto bolji igrači i vraćati se legende kluba, počelo je mirisati i na titulu prije tri godine. Međutim, ispala je fritula, a ne titula. Jednako tako i lani, a po svemu sudeći neće je biti ni ove godine, jer se redaju porazi na sve strane, pa se čak ispalo i iz nacionalnog kupa čije je osvajanje posljednje dvije godine donekle liječilo otvorene navijačke rane. I to usprkos Marku Livaji, neokrunjenom caru dalmatinskom, Nikoli Kaliniću, proslavljenom centarforu s dobrom europskom karijerom, drugom Kaliniću golmanu Lovri, Melnjaku, Oremušu, Šarliji, Uremoviću… Usprkos činjenici da su juniori lani igrali finale Lige prvaka, usprkos i dolasku još jednog čudotvorca Ivana Perišića, koji je, iako ozlijeđen, u porazu protiv Dinama u srijedu odigrao 15 minuta.
Godinama sakupljan bijes naprosto je eksplodirao
A mirisalo je, nije da nije, da će onaj slogan samoopravdavanja s početka teksta za koji mjesec biti arhiviran, a Split gorjeti u vatri dočeka šampiona. Pokazalo se, međutim, da ona narodna poslovica da se čovjek navikne i na batine, a kamoli neće na poraze, kao što je slučaj s Hajdukom, ne vrijedi za Torcidu. Godinama sakupljan bijes naprosto je eksplodirao tu srijedu i Torcidaši su pokazali u čemu su zapravo najbolji. Huliganski su provalili izlazna vrata sa sjeverne tribine i utrčali u teren kako bi se u obračunu s vlastitom nemoći pomlatili s Dinamovim Bad Blue Boysima, uz pokoju ćušku i igračima, ma koju boju dresa nosili. I zaista, zatrčalo se njih više stotina. Igrači su se brže nego u cijeloj utakmici sjurili prema svlačionici (uz iznimku Perišića i Dinamovog centarfora Brune Petkovića za kojeg je netko ironično napisao na društvenim mrežama da bi se radije potukao, nego potrčao) i bilo bi tu svega da interventna policija nije reagirala i vratila maskirane huligane naoružane bakljama natrag u kavez, gdje su „hrabri mladići“ nastavili svoju bitku, ovaj put protiv stolica na vlastitom stadionu koje su nemilosrdno odvaljivali i bacali na policiju. Kaos je nastavljen i na gradskim ulicama, palili su se kontejneri, razbijali automobili, bakljama zasipala policija, Torcida je vlastiti grad pretvorila u Bejrut ‘80-ih godina.
Ovakav ishod iznenađenje je samo za neupućene. Već na prošloj utakmici s Dinamom vidjelo se da stvar neće izaći na dobro. Na poluvremenu utakmice navijači su doslovno priveli igrače, koji su umjesto da odu na odmor u svlačionicu gdje bi trebali dobiti dodatne upute kako da se preslože i pokušaju nešto napraviti na terenu, otišli slušati navijačke tirade o „hajdučkom srcu“ i „svetom dresu“ koji nose, što je kod njih moglo izazvati samo dodatni strah i gubitak ono malo preostalog samopouzdanja, jer je svima u sjećanju događaj od prije nekoliko godina kad je jedan od igrača prilikom šetnje gradom nakon poraza dobio nogom u glavu od nezadovoljnog navijača. Tako to izgleda kad tzv. „navijači“ s glavom često opterećenom maliganima a nosnicama punim narkotika, pomisle da klub postoji isključivo zbog njih.
Ishod: privedene su 54 osobe, 16 je osumnjičenih za kaznena djela prema policiji i izazivanje nereda, 14 njih zatražilo je liječničku pomoć baš koliko i policajaca koje su gađali kamenjem, bocama i bakljama pa je bilo i opeklina, s tim da je jednom 58-godišnjaku slomljena bedrena kost. Kao i uvijek, među stradalima je bilo i nevinih, jer pendrek ima lošu naviku da ne bira.
Nije, očito, samo rezultat trend. Trend je i nasilje. Trend su i ulasci u teren, što je godinama bilo svojstveno ovoj navijačkoj grupi. Stariji se sjećaju kako su neposredno pred rat upali na travnjak za vrijeme utakmice Hajduka i Partizana kako bi se obračunali s jugoslavenskom zastavom koju su uspješno zapalili. Tada su ih mediji slavili kao junake zbog „hrabrog“ političkog čina, ne shvaćajući da je huliganizam uvijek huliganizam bez obzira u kakvo ruho je zaogrnut. Od tada se Torcida profilirala u leglo nacionalizma i ekstremizma, baš kao i praktički sve ostale navijačke grupe i to ne samo na prostoru nekadašnje Jugoslavije, nego – uz časne iznimke – i u cijeloj Europi. Dovoljno se sjetiti nedavnog sukoba između navijača Sarajeva i Željezničara, da o Srbiji ne govorimo.
„Rezultat je trend“… a ideali? Negdje su se usput izgubili. Tko za njih danas uopće mari?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.